Hercegovko sa Neretve

Previše pričaš

Je li Martin na obaveznom treningu baš kada moj avion slijeće? Naravno da je. Je li derbi večeras kada ja možda neću moći gledati? Naravno da je. Maler sam.

Kako me on nije mogao pokupiti, s aerodroma u Bologni sam morala otići do željezničkog kolodvora i uhvatiti vlak za Sassuolo. Stvarno se nadam da će taj trening završiti dok ja stignem jer sam već i umorna, gladna, živčana i stvarno ne znam što ću od sebe ako se budem morala dosađivati na stanici. Možda bi mi bilo lakše da znam talijanski. Iako znam engleski, sporazumijevanje s Talijanima je i dalje izazov, a talijanski sam tek počela učiti.

Samo da mi se zavaliti na kauč i upaliti utakmicu. Izmorio me put. Nije to samo doći od Zagreba do Bologne. Trebalo je prije toga dođi od Mostara do Zagreba, uklopiti sve termine kako bih sve uspjela na vrijeme. Kao što bi se u narodu reklo "muke moje nitko ne zna".

S obzirom da sam sama sa sobom ovoliko dugo tj. da nemam s kim razgovarati, imala sam i previše vremena za razmišljanje. Strah me ovog susreta, pogotovo nakon onih poruka, koje nitko nijednom nije ni spomenuo. Jasno mi je da je i on priznao isto što i ja, ali ne znam. Ne znam što da očekujem sad kad ga vidim. Nekako, sve mi se čini prebrzo, preuranjeno. Znamo se mjesec dana malo više, razmijenili smo par poljubaca i poruka i što smo onda sad?

Svjesna sam i onoga što mi je Ela govorila. Istina je, da se ne vidimo sada, pitanje je kad bi. Samo bih još duže živjela u neznanju. Zato sam možda i pristala da dođem uopće. Sigurna sam da bih, da je drugačija situacija, potpuno izignorirala i kartu i Italiju, ma sve.

***

"Vidim baš si sretna što me vidiš." Čujem čim uđem u auto.

Istina, izraz lica mi je sve osim sretan. Teta u vlaku pored mene i nije bila baš najrazumnija, tako da je izlazak iz istog prošao u mom živciranju. Zašto je ljudima toliki problem pričekati svoj red ili ustupiti metar prostora da mogu spustiti kofer bar? Stvarno ne razumijem takve pojedince.

"Sorry, posvađala sam se s nekom babetinom."

Sad nabacim osmijeh i protegnem se preko, do njegovog sjedala kako bih ga zagrlila.

"Oprošteno." Pomazi me lagano po leđima pa se razdvojimo kako bi mogli krenuti jer se auta skupljaju iza nas.

"Jesi umorna?"

"Iskreno, previše."

"Hoćeš onda da naručimo nešto? Mislio sam da idemo negdje van, ali ako si umorna možemo naručiti."

"To mi se čini kao mnogo bolja opcija."

Da mi mobitel s otvorenom aplikacijom za dostave pa odmah iz auta naručimo, kako bi bilo spremno dok dođemo do stana, a taman da jedemo uz utakmicu. On je i dalje osuđen na režimsku prehranu, ali zato ja mogu probati tu famoznu talijansku pastu.

***

"He he heee." Okrenem se pobjednički prema njemu kad Baturina zabije gol.

"Šta si se sad ušutio?"

"Pametnije mi je šutit."

"Rekla bih bit će bolje, al neće." Koliko god da sam umorna, za podjebavanje uvijek imam energije.

"Ma dobit ćemo, vidjet ćeš."

Jedino što sam vidjela je kako modri uzimaju još jedan trofej.

"Dobit ćete jel?" Narugam se još jednom, jer nisam odavno.

"Iduća je naša."

"Da, da. I titula je vaša. Sad će kmečanja: sudac nas zajebao, nemamo Livaje, Baturina je iz Splita..."

Nastavila bih ja nabrajat sve ono što se nakon svake utakmice provlači po člancima portala i komentarima, ali me vješto spriječio ukravši mi par poljubaca. Bunim li se? Apsolutno ne.

"Previše pričaš." Kaže kad se odmakne tek toliko da možemo udahnuti normalno.

"Pa me samo ovako možeš ušutkat?"

"Mhm." Kaže suzdržavajući osmijeh. "Ima još par načina, ali mi je ovaj najslađi."

Odmakne se od mene sa smiješkom te odnese tanjure u kuhinju. Ja ostanem na kauču također s kezom.

Je li već pao seks dobrodošlice?

Dočeka me Elina poruka čim otključam mobitel. Bože, budale.

Liječi se sestrooo

Ja lijepo pitam

Ne budali majke ti

Nisi zanimljiva

Šta? Bila bi zanimljivija da mu skočim u krevet odmah? Znamo li se?

Dobro šta se ljutiš odmah... zajebajem se

Sorry, zivčana sam. Znam da se zezaš al mi se ne zeza s tim. Znamo se premalo...seks mi nije ni na kraj pameti.

Završim tu temu prije nego li bubne još nešto.

"Tko te to ljutio?" Upita sjedajući pored mene.

"Ela priča budalaštine." Prevrnem kratko očima. "Kad ti je trening sutra?"

"Ujutro. Gotov sam do ručka. Ti spavaj, a navečer ćemo skontat šta ćemo."

Klimnem glavom za potvrdu.

"Prekosutra sam slobodan, pa ako si za, možemo do Bologne.

"Može, danas sam samo proletila kroz nju. Ništa vidjela nisam."

"Hoćemo ić spavat?" Upita nakon što zijevnem 3 puta.

"Ma samo mi pokaži sobu."

Otuširam se nabrzinu i skinem ono mrvu šminke što je ostalo na meni.

"Šta ti je?" Upita nakon što uzdahnem i okrenem se po 100. put.

"Nisam navikla na promjene kreveta." Kažem kroz smijeh iako sam trenutno isfrustrirana.

"Dođi."

Primakne me sebi. Sad i da se hoću okrenuti, ne mogu.

Ne znam do čega je, ali je upalilo. Možda je do njegovog disanja ili je zbog toga što me češkao po ruci, ali uspavala sam se. Komirala bolje rečeno. Toliko, da ujutro nisam ni osjetila da je ustao.

Malo me bilo čak i sram kad se vratio i našao me i dalje u krevetu. Kako sam se probudila samo sam upalila seriju i ostala ležati.

"Uspavana ljepotice, ručak vas čeka." Sjedne do mojih nogu uz osmijeh.

"Malo sam se izležavala." Opravdam se kad se uspravim.

"Neka si. Ali sad ustaj i idi jesti jer pretpostavljam da doručkovala nisi."

Dobijem poljubac u čelo, nakon čega se izgubi u kupaonici, a ja se lijeno dovučem do kuhinje te iz posude za ponijeti razdvojim porcije na tanjure da baš ne jedemo iz tih kutija.

Sačekam da se i on pojavi pa nakon što pojedemo pospremim nered koji smo napravili.

Napravim si kavu i pređem u dnevni, gledati seriju. Nađemo se u obrnutoj situaciji od sinoć: sad sam ja ta koja češka, dok on drijema ležeći polovično na kauču, polovično na meni. Poslijepodne i provedemo u tom položaju.

Večer završimo kratkom šetnjom i večerom u nekom skrivenom, ali jako dobrom restoranu. Talijanska kuhinja je definitivno kuhinja mojih snova.