Balkanske hronike III - Vrli novi svijet

DIO 3: Između svjetlosti i tame - Poglavlje XIV

Vrhunska „kohiba" mu je u ovom trenutku tako godila. Opojni okus kvalitetnog duvana mu je posebno odgovarao uz „čivas", kojeg je lagano ispijao uz dvije kocke leda. Sjedio je zavaljen u udobnoj fotelji u svom kabinetu, te opušteno surfovao po internetu na svom laptopu.

I tada je naišao na jednu interesantnu vijest. O tome su pisali mnogi portali. Riječ je bila o tragediji koja se danas dogodila u mirnom londonskom predgrađu. Ugledni vladin službenik i čovjek koji je nekada nagrađivan i slavljen zbog uspjeha u borbi protiv terorizma, službenim pištoljem je ubio svoju suprugu i kćerku, da bi poslije i sam izvršio samoubistvo. Na portalima nisu puno ulazili u detalje. Očigledno ih još uvijek nisu imali. Ipak, vijest je bila prilično svježa. Mogao je da pročita samo to da je Džonatan Volš, u svojoj besprekornoj karijeri, prije dvije godine imao određenih problema kada je, na jedno vrijeme, bio suspendovan iz službe, a sve zbog nekakvih navodnih spornih angažmana na Balkanu. I tako se sugerisalo čitaocima da možda postoji paralela između tih problema koje je nesrećni obavještajac imao ranije sa ovom jučerašnjom tragedijom.

A onda je u njegov kabinet ušetala ona. Njena crvena kosa je zasijala pred njegovim očima. I to mu je izmamilo jedan spontani osmijeh. Podigao je glavu sa laptopa i oduševljeno pogledao u crvenokosu Valkiru koja je, tako samouvjereno i zavodljivo, koračala po njegovom kabinetu.

„Upravo čitam vijesti o tragediji koja je zadesila našeg prijatelja, Džonatana Volša", rekao je on. Nije skidao zadovoljni osmijeh sa lica i nastavio je da uživa u okusima vrhunske „kohibe".

„Da. Čula sam. Zaista je grozno na šta su ljudi sve spremni ovih dana", uz provokativni osmijeh, odvratila je Žizel. Zatim je, opušteno, sjela na ivicu njegovog radnog stola.

„Ugledan vladin službenik. Heroj u ratu protiv terorizma. I na kraju, nešto ovako", nastavio je da se zajebava, u trenutku dok je uživao gledajući u ljepoticu koja se nalazila ispred njega.

„Ni heroji nisu ono što su nekada bili, Stivene", i dalje se smješkala ona. Ležerno je sjedila na ivici stola, te je potom, svojim ružičastim „zipo" upaljačem, zapalila cigaretu „lakija strajka".

„Odlično si to odradila. Veoma sam zadovoljan", u narednom trenutku se uozbiljio Stiven, te potom povukao dim ukusne cigare.

„Zar si mislio da će biti drugačije?", odvratila je pitanjem Žizel. Nakon što je povukla jedan lagani dim, nastavila je ozbiljnim tonom: „Taj idiot je napravio ogromnu grešku kada me je zeznuo. Nisam vjerovala da će se usuditi da učini tako nešto i da me uvuče u zasjedu. Žao mi je samo što nismo sredili Stivensona i ostale"

„Sada je to sve gotovo. Sredili smo njega, sredićemo i Stivensona", samouvjeren je bio on. „Vjerujem da će mnogi od njih, poslije ovoga što se desilo njihovom kolegi, dobro razmisliti o svemu prije nego što nastave sa aktivnostima protiv nas. Ovo je, u svakom slučaju, bila snažna poruka za sve njih."

Žizel je tada dohvatila jednu od praznih čaša koje su stajale sa strane. Iz boce „čivasa" je sebi nasula dupli viski, te potom podigla čašu prema njemu. On je, takođe, podigao svoju čašu, te su potom, i ona i on, ispili po jedan jači gutljaj ukusnog pića.

„I šta sada?", u narednom trenutku je upitala ona.

„Sada mi je nabitniji virus", ozbiljnim tonom je rekao on. „Uskoro će biti spreman za pravo testiranje."

„Zar je već spreman?"

„Da. Spreman je. I uskoro ćemo vidjeti njegovo dejstvo", zadovoljno je odvratio, te potom ispio novi gutljaj ukusnog „čivasa".

Bio je siguran u to. Ono na čemu je godinama radio i u šta je uloženo tako puno resursa i vremena, sada je napokon bilo spremno. Smrtonosni virus koji će promijeniti sve. Superoružje od kojeg će svi drhtati. Veličanstveni proizvod njegove genijalnosti.