Balkanske hronike III - Vrli novi svijet

DIO 7: Do posljednjeg daha - Poglavlje III

Zelene oči lijepe Alme zaista su ostavljale bez daha. U sebi su imale tu neku magiju koju ona nije umjela da objasni. Nešto egzotično... mistično... i tako opčinjavajuće, krilo se u njima. I bilo joj je veoma lijepo dok ih je gledala. I dok je uživala u tim njenim zelenim dijamantima.

I sada je gledala u njih. I u lijepo Almino lice i njenu dugačku i ravnu crvenu kosu koja joj se raspletala preko ramena, u trenucima dok je tako bespomoćno ležala na bolničkom krevetu ispred nje.

Njena omiljena saradnica iz Prve sekcije bila je teško ranjena tokom posljednje misije. Jedva je uspjela da se izvuče. Smrtonosna oštrica u rukama jedne od Valkira koje su susreli u laboratoriji na krajnjem sjeveru Norveške, zamalo je bila fatalna za nju. Ipak, uspjela je da preživi najgore i sada je morala da se oporavlja. Povrede su joj bile prilično teške. I sigurno je da u skorije vrijeme neće moći da ide u neke nove misije. I da će propustiti onu koja se sada ubrzano pripremala, dok je ležala prikovana za krevet u ovoj vrhunskoj privatnoj klinici u Štokholmu.

„Nisam ti se ni zahvalila", tihim i otežanim govorom, rekla je Alma. Gledala je u nju tim svojim zelenim očima. „Spasila si me tamo... u onoj laboratoriji. Sredila si one Valkire... umjesto mene."

„Ne budi luda, Alma. Ti si istinski heroj u čitavoj toj priči", sa blagim osmijehom na licu, odvratila je Nives. „Ti si se tamo mlatila sa njima. I bacala si ih oko sebe, kao da su od papira."

„Očigledno ne dovoljno dobro. Ipak... su me sredili."

„Ne zamajavaj se sa time. Ovdje si i oporavljaš se. Samo je to sada bitno", ohrabrivala je Nives svoju crvenokosu prijateljicu. „I bitno je da se brzo vratiš u staru formu."

„Čula sam da se priprema velika operacija protiv Iluminata", u narednom trenutku, nastavila je Alma. „Svi će se boriti tamo... Svi, osim mene."

„Ne brini oko toga. Ti si se dovoljno borila. Pusti malo i druge da pokupe neke zasluge", smješkala se Nives. Nastojala je da opusti svoju omiljenu saradnicu.

„A ti? Da li ćeš i ti biti tamo?"

„Da. Biću tamo. Zajedno sa ostalima", potvrdila je plavokosa operativka. „Potrebni su nam svi ljudi koje imamo na raspolaganju. Pa čak i ja."

„Nemoj da ideš. Ne želim da opet rizikuješ svoj život", prilično uznemirena bila je Alma.

„Alma, nemoj da se opterećuješ sa mnom, molim te. Ti si poput anđela, tako smrtonosnog i tako opasnog anđela... koji plijeni poglede svih oko sebe", rekla je Nives. Govorila je veoma naglašenim i emotivnim tonom. „Ti si tako mlada... i tako lijepa... I možeš toliko toga da postigneš. Ne trebam ti ja... ne treba ti tama da mrači tu svjetlost koja prosto isijava iz tebe."

„Ne budi tako stroga prema sebi, Nives", nastavila je crvenokosa operativka. „I ti si anđeo... predivni plavi anđeo."

„Ha, ha! Daleko sam ja od toga, lijepa moja Alma. Tisućama svjetlosnih godina sam daleko od nekakvog anđela."

„Ne budi takva. Ne budi tako zla prema sebi", uporna je bila Alma. „I ne želim da mi bilo ko govori o mojim željama i mojim potrebama. Ako ja želim tebe... onda je to tako. I tu želju mi neće niko osporavati. Pa ni ti."

Nives je istinski bila impresionirana svojom zelenookom ljepoticom. Ona ju je uporno ostavljala bez daha. To joj je činila svakim svojim pogledom i svakim glasom iz svojih čarobnih usana.

Nije joj bilo lako da je gleda u ovakvom stanju. Nije podnosila to što je njena neustrašiva prijateljica bila prikovana za krevet sa ovakvim teškim tjelesnim povredama. I nije joj se dopadalo to što se, tako intenzivno, počinjala da veže za nju. Povremene partije dobrog seksa su, svakako, uvijek bile dobrodošle, ali ono što je prerastalo tjelesni odnos i postajalo nešto više, za nju danas nije bilo prihvatljivo. Bila je svjesna činjenice da više nije sposobna za to. Njeni unutrašnji demoni joj tako nešto nikada ne bi dopustili. I prije ili kasnije, povukla bi i Almu u taj mrak u kojem se sada nalazila.

Ipak, njena upornost je nije mogla da ostavi ravnodušnom. I to što se, uprkos svom trenutnom stanju, toliko brinula za nju. Zbog toga je u njoj budila zanimljive želje i nagone.

Možda bi čak zelene oči prelijepe Alme mogle da budu svjetlost u njenom mraku? Možda je njena magična ljepota mogla da porazi sve te demone koji su je opsijedali? Nives je, u tom trenutku, sama sebi postavljala ova pitanja, u trenutku dok je gledala u nju i gubila se od njene ljepote.

„U redu, Alma. Pokušaću da se popravim. I da pobijedim samu sebe", rekla je plavokosa operativka Prve sekcije. „Ali, najvažnije je da odmaraš i da nam se oporaviš. Sve će onda biti lako."

„Hoću da se čuvaš. I da mi se vratiš", uporna je bila Alma. Odlučno je gledala u nju zanosnim zelenim očima. „Hoću da se vratiš iz te bitke. I tada ćemo imati priliku za nešto više među nama. Ja to želim... ja želim da ti pomognem u tvom oporavku... i želim da zajedno pobijedimo te tvoje demone."

„To je jako lijepo od tebe. Ti jedva govoriš i vezana si za krevet, a hoćeš da pomogneš meni u oporavku", uz blagi osmijeh, rekla je Nives. „Zaista si divna. I hvala ti na tome."

„Biću uz tebe u narednom periodu. I spremna sam da ti se posvetim", tiho je nastavila njena crvenokosa prijateljica.

Nives je prstima lagano pomilovala njenu dugu crvenu kosu. Sagela se do nje i nježno je poljubila. I potom se opušteno osmijehnula. I Alma je uzvratila osmijeh. To je, po njenom mišljenju, bio osmijeh od milion dolara.