Balkanske hronike III - Vrli novi svijet

DIO 3: Između svjetlosti i tame - Poglavlje XXVI

I tako se pred njegovim očima sve raspalo. Krvava drama je dobila na intenzitetu i više nije bilo povratka na staro. Pucalo je po šavovima tamo gdje nije smjelo da pukne. I posljedice toga su bile užasne.

Više ništa nije funkcionisalo. Više nisu ni postojale savezne institucije. Barem ne u realnosti. Slovenija i Hrvatska su već bile priznate od dijela međunarodne zajednice kao nezavisne države. U Sloveniji je sva priča bila završena. U Hrvatskoj je prethodne godine bijesnio krvavi rat, da bi trenutno na snazi bilo labavo primirje isposlovano od strane iste te međunarodne zajednice.

I sada je na red došla Bosna. Sada se spremala eksplozija u epicentru jugoslovenske države, tamo gdje je moglo najviše da boli.

I dalje nije bilo razuma. Uporno se išlo iz greške u grešku. I loše akcije su izazivale još gore reakcije. Upravo onako kako su predvidjeli da će se dešavati na onom davnom sastanku u Zagrebu sa Krajačičem i Konstantinovom.

Sve se dešavalo upravo tako. I nije bilo lijeka tom ludilu. Nije bilo mogućnosti da se pronađe svjetlo u beskrajnoj i mračnoj noći bez zvijezda i mjeseca. A zora, uporno i tvrdoglavo, nije namjeravala da svane.

I sada, kada se sve raspalo, uprkos svim šansama, radili su na očajničkim pokušajima da očuvaju ono što je odavno bilo izgubljeno. Branili su ono što se više nije moglo odbraniti. Barem je on i dalje bio uporan u tome. Josip Mlakar više nije bio sa njima. On više nije mogao da bude kada se Slovenija odavno otcijepila i kada je ta priča, definitivno, bila završena. SDB Slovenije više nije ni postojala, bar ne u onoj formi kao nekada. Nije više ni bilo savezne SDB. Sada je srpska Služba bila ona koja je određivala pravila igre. I niko nije bio iznad nje.

Ipak, vjerovao je da se pozicije te iste Službe i dalje mogu iskoristiti za postizanje mira i za sprečavanja katastrofe u Bosni i Hercegovini. To je sada bilo jedino što je ostalo da se sačuva. I to su dugovali svim tim ljudima u centralnoj jugoslovenskoj republici koja je ubrzano koračala ka ambisu. Opet su na djelu bili famozni političari. Opet su radili sve suprotno od onoga što bi trebali da rade. Uporno su zveckali oružjem i prijetili nasiljem. Kao da su svi od reda bili prekaljeni borci? Kao da su oni svojim rukama gradili državu koju sada žele da unište?

On se dobro sjećao onog razgovora sa Krajačićem kada su pričali o istinskim revolucionarima kojih više nema, a koji nikada ne bi izdali revoluciju na takav način kako to ovi rade. Oni sve ovo nisu stvorili u krvavim borbama po šumama i gorama. Oni se nisu borili u silnim neprijateljskim ofanzivama. Oni su došli na gotovo, na slobodno i suvereno tlo. I onda su na kraju razjebali sve to.

Uroš je došao u Sarajevo početkom aprila devedeset druge. U Bosni je već bila izglasana nezavisnost na referendumu koji srpska strana nije prihvatala. I pripremao se rat. Mogao je da se osjeti u vazduhu. Mogao je da se namiriše bilo gdje u toj zemlji. U svakom selu i svakom gradu, na svakoj ulici ili zaseoku. Sve se pripremalo za ono što je dolazilo. Oluja je već bila iznad njih. I samo se čekalo da pukne.

Fahrudin Ahmetović je bio čovjek sa vizijom. On je bio ugledni jugoslovenski diplomata koji se početkom iste godine iz Damaska vratio u Sarajevo. I sada je pokušavao da svoj politički uticaj upotrijebi u svrhu smirivanja stanja u zemlji. Koliko god je to bilo moguće u ovakvim okolnostima.

Uroš je imao namjeru da mu pomogne u tome. Fahrudin je imao uticaj na krugove u bosanskohercegovačkoj prestonici dok je on, još uvijek, imao uticaj u moćnoj srpskoj Službi.

Vitomir Nikezić i Božidar Nikolić su i dalje bili tu. Oni su bili njegovi saradnici iz republičkog SDB-a sa kojima je mogao da kontaktira. Bez obzira na destruktivni uticaj moćnog Vuka Radenkovića i njegovih obavještanih i kriminalnih krugova.