Little princess

Chapter 7.

7. Anđeo

„Knjige su pretvarale život u maštu, a maštu u život. Stvorile su dva svijeta u koja sam se, zahvaljujući njima, savršeno uklopila."

Čaša puna kakaa se pušila dok je Bella stavljala dva šećera i polako miješala dok su se kakao i šećer stapali. Zayn je pročavao njene pokrete naslonjen u separeu, bilo je tu urođene elegancije i kraljevskog držanja. Stvarno je princeza, barem za njega. Divna promjena.

Djelovala je odsutno duhom dok je gledala u jednu točku iznad njegova ramena. Do kada će njegova opčaranost njome trajati? Znao je da će na kraju ona biti povrijeđena i slomljena, a on... on neće osjećati ništa. Takav je bio cijeli život, a takav će i ostati.

Za njega više nije bilo nade, nije imao srca niti osjećaja. A ovo što je trenutno 'osjećao' prema Belli, to je bila žudnja. Ništa više i ništa manje. Kad bi barem mogao otići od nje, prestati misliti na nju, bilo bi bolje. Ali ne može. Nema snage.

Jadnik je i ološ najveće vrste. Stvarno ga čeka pakao...

Bella je vodila istu raspravu u svome umu. Pitala se kakvu priču ima Zayn, što ga muči i zašto je stalno namrgođen i bijesan. Htjela ga je usrećiti, kao sve ljude oko sebe. Htjela je nemoguće. Znala je to, ali ipak se nastavila truditi. A truditi će se i kod njega. Zaslužuje to. 

Iznenada se nasmiješila i zaboravila na svoju bol. Našla je svoju novu misiju, novog ranjenog psića koji očajnički traži spas. 

Zayn je primijetio iznenadni promijenu, te ju je namršteno pogledao. Što li se samo mota po njenom umu? Je li veselo i prepuno duga i jednoroga ili je pak kao u njegovom. Tamno i opasno?

- Zayn. – tiho je prošaptala do je njen ljupki glas bio poput čarobne glazbe. Duboko je udahnuo, prisilivši se da se smiri, iako je tim udahom pogoršao stvari. Njen nježni miris ruža mu je zavladao osjetilima. Ovo stvarno nije normalno.

- Što je, princezo? – kroz stisnute je zube promrmljao, dok se ona lecnula na njegov ton. Prisilio se da opusti mišiće te se ponovno zavalio u separeu. Gurnuo je pomfrit prema njoj. – Jedi. – to nije bila molba, već jasno izrečena zapovijed, bez mjesta odbijanja.

- Hvala ti. – jednostavno je rekla dok je jela pomfrit. Zayn je kimnuo samo kimnuo glavom jer nije znao kako da prihvati njene zahvale, naravno ljudi su mu se stalno zahvaljivali ali nikada zbog neke sitnice. Podsmijehnuo se, ovo je dobar osjećaj. Čak bi se mogao naviknuti na njega.

- Tko te rasplakao? – odlučio je kasnije pobrinuti se za taj problem, nakon što nju nahrani i smjesti doma. Ona ga je namršteno pogledala, pa je Zayn shvatio da bi mogao naići na otpor s njene strane po tom pitanju. Bella je kratko odmahnula glavom.

- To nema veze s tobom. Moj problem i sama ću ga riješiti. – odjednom je bijes preplavio njenim tijelom, to je bio posve novi i nepoznati osjećaj za nju. Nije znala kako da se nosi s njime. Pokušala je sakriti svoje emocije, staviti masku spokoja na lice kako je činila godinama, ali Zayn je budio u njoj te osjećaje koji su bili nemogući za sakriti. Bella se bojala svojih reakcija na njega, no opet uživala je u tome. Stvarno je hrpa ničega. – Gle, htjela bih ti se ispričati zbog ovoga, ali neću. Jer rekla sam istinu. -

- Znam. No i ti trebaš znati jednu stvar. Ja ne odustajem. – iako su te riječi bile izrečene poput prijetnje kao i obećanja, ipak su je ispunile s očekivanjem i sigunošću. Sigurno ludi.

~*~

Zaustavila se nogama u starkama na rubu mosta. Trulo drvo je zaškripalo pod njenom težinom, ali ona nije marila. Ovo je njeno mjesto za opuštanje, samo njen mali raj. Sunce je zalazilo, te su nježni i raštrkani oblici poprimili svijetloružičastu boju koja je postajala sve tamnija. Pričice su pjevale u granama okolnog drveća, dok je rijeka ispod nje tiho žuborila. Polako je sjela održavajući ravnotežu da ne upadne u hladnu vodu. Drvo je opet isputilo grozni zvuk, ali nju nije bilo strah. Voljela je ovo mjesto. Bilo je samo njeno, i nitko ga nije mogao uprljati svojom prisutnošću. Nešto je uznemirilo ptice te su one u jatu užurbano poletjele. Njena se smeđokosa glava okrenula u smjeru zvuka, i vidjela Stašu kako nesigurno korača mostom. Sporim i kratkim koracima se kretala prema Belli koja je veselo ljuljala noge iznad ponora.

Ubrzo je Staša stigla do nje i poslužila se njenim ramenom za osloncem u sigurnom spuštanju.

- Zdravo, anđele. – zacvrkutala je veselo Bella dok je stavljala šarenu kapu preko glave, jer je iznenada zapuhao hladni vjetar. Zadrhtala je, ali ostala je sjediti. Svrnula je pogled na Stašu koja je u tišini sjedila pognute glave dok je povlačila rukave svoga bež džempera preko prstiju, navika koju su obje posjedovale. Bella je osjetila Stašino čudno raspoloženje, te je svojim taknim prstom pridigla Stašinu glavu. Skamenjeno je zastala dok je gledala kako se njene prekrasne krupne zelene oči pune suzama. Zaštitnički je bijes obuzeo Bellu, taj osjećaj je jako dobro znala. Osjetila ga je svaki put kada bi u sklonište došla ranjena životinja zbog nekog čovjeka. Staša joj se bacila u zagrljaj dok ju je Bella umirujuće ljuljala i gladila po leđima. U nosnice joj se uvukao miris kokosa, koji je Staša voljela.

- Odustajem. – protisnula je kroz zube, odmaknula se od Belle i obgrlila svoja koljena. – Nisam uspjela, pokušala sam, ali ništa od toga. Htjela sam stvoriti nešto predivno, jedinstveno i potpuno drugačije. Ipak previše sam očekivala od same sebe, zanjela sam se. Loša sam pojava. Jako loša i jadna. Predstavljam se potpuno drugačije. Kako? Onako kako bih željela da jesam. A nisam takva. Ne prihvatam kritike, i kada ih pročitam osjećam se loše. A ne želim biti takva. Dosta ljudi čita moje priče, hvale ih i kad dobijem kritiku, slomim se. Ne mogu ih podnjeti. Ovo nije za mene. – prošaptala je dok je gledala u daljinu. Sunce je sada već potpuno zašlo iza brda, no Bella je još uvijek mogla vidjeti bol na Stašinu licu. Belline oči su zasjale dok je poželjela vrištati na sve koji su natjerali ovo predivno biće pokraj nje. Iako je pokušavala glumiti snažnu osobu koja je stalno podupirala Bellu, zapravo je bila krhka i jako osjećajna. Svaka loša ju je riječ bolila. No i ona je to skrivala, iako nije uspjevala u potpunosti. Bar ne pred Bellom.

- Ne smiješ. Stvorila si nešto predivno, nešto u čemu se lako izgubim. Obožavam to tvoje pisanje i tvoj stil. A tek tvoje likove, zaljubila sam se u njih. Svaki je lik poseban na svoj način, ali opet svaki od njih sadrži nešto tvoje. Nešto predivno. I ne zamaraj se kritikama, uvijek će biti netko kome će nešto smetati. Zato sam ja tu, da ističem tvoje divne osobe i stvari. Jer znaš da ti ja nikad ne lažem niti ću ikada nešto prešutjeti. Vjeruj mi, genijalna si i nema više priči o odustajanju. – rekla je Bella odlučnim glasom, kakav Staša već godinama nije čula. Otkada je jedna majka ošamarila dijete s Downovim sindromom. Taj mali sanjar je imao čvrsta uvjerenja u ono što je dobro a što ne i nitko ih nije mogao promjeniti. Isto tako bio je osoba koja se nije bojala reći što je htjela niti se suprostaviti jačima od sebe ako mora zaštiti one koji to ne mogu sami. No zato se nikako nije mogla suprostaviti ocu. Možda nije bila toliko snažna koliko je mislila.

- Znam. No ipak, ne mogu. Ostaviti ću jednu priču, a drugu popravljati. – Bella je kimnula jer je znala da će se teško predomisliti. Trenutno je bila jako nezadovoljna svojim pisanjem i čvrsto uvjerena da nije dovoljno dobra. Što je bilo čisto sranje.

- Dobro, ostavljam to na strani zasada. Kako si me našla? – upitala je Stašu, dok joj je grančicom crtala krugove po dlanu. Djevojka kratke kose je slegnula ramenima kao da je to najlakša stvar na svijetu, pronalazak Belle.

- Pisala si jednom o ovome mjestu, da je tvojoj junakinji ovo najdraže mjesto na svijetu. A pošto sam znala da postoji, isto tako sam znala da si ti ovdje. -

- Prozirna sam. – zacvilila je Bella zakopavši lice u dlanove, no ipak je bila nasmiješena. Nitko je drugi nija znao toliko i Staša. Njeno mjesto je sigurno. Ali ona nije.

________________________________________________________________________________

Bruna