Little princess

Chapter 24.

"I'm okay. But deep inside, I'm burning out."

24. Istina

Jedan dubok izdah prekine tišinu koja je obavila zamljenu prostoriju, plave oči su nemirno gledale u tupe smeđe. Benjamin nije mogao prepoznati svoju najbolju prijateljicu, bila je to ona... ali nije. Izgledom je bila tu, ispod nabuhlih očiju i blijeda lica, lica puna patnje poput slomljena kipa obavijenog plaštom patnje, dok dušom nije. Gotovo kao da je sva njena životna radost nemilosrdno izvučena iz njena krhka tijela. Boljelo ga je, znao je da trpi ogromnu bol, samo joj nije mogao pomoći. Želio je razbiti nešto ili nekoga, osjećao je silni bijes i nemoć. 

- Medvjediću? - tiho ju je zazvuo svojim dubokim glasom, koji je bio grub i hrapav, ali istodobno nježan. Preselio se s stolice ispod prozora, prošao pokraj knjiga naredanih u tornjeve koji su ga podsjećali na bedeme neosvojive tvrđave, na koju je on upravo jurišao. Ponovno duboko udahne dok se pripremao na hladnoću i pasivni otpor. Možda tišinu. 

Sjeo je pokraj nje, svojom težinom pritisnuvši krevet pa ona sklizne do njega, glavu je naslonila na njegovo rame dok je udisala njegov utješni miris. Miris pekare i njegov aftershave. Benjamin je obgrli oko ramena i utješno stisne dok je radio blage krugove na njenoj ruci. 

- Danas je jako lijepi dan, bilo bi šteta provesti ga u kući. Mogu nas zamisliti kako šećemo kroz park ili možda jedemo sladoled iz one male slastičarnice koju si pronašla. Svidjelo bi ti se, i znaš to. Oh, kao da pričam s zidom, molim te odgovori mi. Barem kimni glavom ili nešto. Molim te. - glas mu se slomio na zadnjem slogu, dok je osjetio peckajuću toplinu u svojim očima. Čvrsto je zagrizao svoju punu donju usnu dok se pokušavao obuzdati, slamalo je i njega ovo. Pogotovo jer je imao vlastitu tajnu. Nakon još jedne tišine, ponovno pokuša izvući nešto od nje. - Slatkice moja mala, ti znaš da te volim. Vole te mnogi, i moraš biti snažna za nas. Mi nismo... mi nismo dovoljno dobri, zato nas ti držiš sve na okupu. Poput malog slatko lijepila. - promrmljao je u njenu kosu dok su mu suze kapale po njenom tjemenu. Imao je tako mnogo misli u glavi, govora spremnih i puno gesta, ali sve kao da je postalo nebitno i nestalo iz njegove glave čim je vidio njenu slomljenu priliku. Ustao je i prišao prizoru, čvrsto uhvatio rubove novih tamnih zelenih zavjesa te naglim pokretom ruke razgrnuo zastore. Sunčeva svjetlost je ispunila sobu, obasjavši njeno umorno lice i ispucale, izgrižene usne s kojih je pobjegao bolni jecaj. Ponovno joj je prišao dok je skrivala lice malim dlanovima, oko zapešća joj je narukvica na trenutak obasjala sjajem, za koji bi prije pomislila da je čaroban poput vilinske prašine ili sjaja s davno nestale krune. Ali sada joj je bilo obično. Ništa više i ništa manje.

Benjamin joj priđe, i nježno make ruke s njenog lica prisilivši je da ga pogleda u oči. Na trenutak mu je ponestalo zraka no prisilio se da nastavi.

- Nekad... nekad ljudi prešute nešto, za što znaju da će povrijediti njihovu voljenu osobu. Ali na kraju, nakon nekog vremena sudbina ih prisili da otkriju svoje karte, otvore svoju dušu i prepuste se sudu. Ja sam ti prešutio nešto. Nešto što je velik i neizostavan dio mene. Ne znam kako ćeš reagirati, ali moje vrijeme je došlo. - zastao je kada je ona podigla svoje zamagljene smeđe oči dok su strah i zbunjenost isijavali iz nje. Benjamin uzme dubok udah dok je buljio u točku malo iznad njena ramena. - Bella, ja sam gay. - prošaputao je nesiguran u sebe. Ipak, ta mala sitnica, na prvi pogled nevažna sitnica je bila poslijednja kap u Bellinoj prepunoj čaši. Smeđe oči su joj planule bijesom koji je mogao zapaliti šumu. Benjamin ustukne, dok se ona uzdigla u svojoj ciljeloj visini, uska ramena su se poravnala, kao i leđa. Te ga je podsjećala na ponosnu, veličanstvenu, svrgnutu kraljicu. Bol je bila očita na njenom licu, nije ju pokušavala sakriti dok je čvrsto stiskala pesnice uz svoje bokove. Bez riječi se zaputila prema ormaru i počela bacati odjeću iz njega, koja je tvorila ogromnu hrpu ispred Benjaminoih stopala. Čuo je njeno tiho i ljutito mrmljanje, nesiguran u svoja djela. Ipak, prijatelj joj je, a prijatelji pomažu jedni drugima. Benjamin ustane i polako priđe ormaru te se nasloni na zid, u naizgled opuštenoj i lijenoj pozi u pokušaju da joj olakša sve. 

- Bella, dušo, reci nešto. - tiho je zamoli dok je gledao kako jako trzaj prolazi njenim krhkim tijelom, ona zastane u svojem bacanju odjeće te mu se približi, toliko blizu da je svojim nožnim prstima dodirivala njegove, morala je pridignuti glavu da ga može pogledati u oči. 

- Što želiš čuti, Benjamine? Ha? Možda očekuješ pljesak? - njen inače pjevni i veseli glas je bio ispunjen jakim sarkazmom, još jedna nova osobina. Velika se udubina pojavi među njenim tankim, lijepo oblikovanim obrvama dok ga je namršteno gledala, hineći duboku zadubljenost u ta postavljena pitanja kao da željno očekuje odgovor. Benjamin ne stigne ni promisliti a ona već nastavi svoju tiradu, odabravši njega za svoga žrtvenoga janjca. - Očito je cijeli moj život laž, svi hodaju na prstima oko mene. Ignoriraju velikog ružičastog slona u prostoriju, ali znaš što... mene više nije briga. Odustajem. Ne mogu više misliti na druge, zato jesam tu gdje jesam. Uništena, misliš da se ne vidim. Nisam glupa, Benjamine. Osjećam se mrtvom, toliko me boli da nemam snage ni... ni vikati. A opet, razočarana sam. Zašto mi nisi rekao? Ti, osoba koju sam smatrala bratom, od svih ljudi baš ti. Nemoj se ni truditi objašnjavati, nije me briga. Nizašto više. Sad kad bolje promislim, što je još bila laž? Zaynovi navodni osjećaji prema meni, moj navodni talent za pisanje, moj posao? Kome da vjerujem više? - iznenada se obgrli rukama i izgledala manjom od  makova zrnja. Benjamin osjeti lagano peckanje u očima, dok se silio da ne zaplače. Ovo više nije Zaynova princeza, Stašin Anđeo niti Benjaminov medjedić. Odrasla je, napustila Nigdjezemsku i priključila se surovom svijetu bez mašta i slobode. 

- Nemoj tako, volimo te svi. Nitko od nas te nije htio povrijediti. - pokušao je ponovno Benjamin dok ga je Bella ušukala jednim pokretom ruke. Odmahnula je glavom u vidljivom razočarenju, dok je iz ormara izvukla crni pulover dugačkih rukava i uske plave traperice. Prišla je vratima, i stala uz njih s jasnom porukom. Benjamin kimne, pognutih ramena dok ga je tuga obavijala, izađe van, Bellin glas ga zaustavi iako nije njemu govorila.

- Prilagodi se ili budi prilagođen. Hah, pobijeđena sam. - promrmljala je sebi u bradu, dok je zatvarala sobu, spremna na prilagodbu.