Little princess

Chapter 29.

"Everybody knows that everybody dies. And nobody knows it like the Doctor. But I do think that all the skies of all the worlds might just turn dark if he ever, for one moment, accepts it."

29. To sam ja.

 - Dušo, imaš toliko potencijala koji uzalud bacaš na te svoje... maštarije. Trebaš se spustiti na Zemlji, među stvarno ljude, od krvi i mesa. Obrazuj se i nađi posao. To je sve što je potrebno za dobar i uspješan život. Posao će te prehraniti a ne bajke. Vile ne postoje, to je samo laž za malu djecu, ali ti nisi više dijete. Odrasla si pa se tako i ponašaj. - gospođa Honoria, školska pedagogica je uvjeravala svojim monotonim nazalnim glasom, uzalud, mladu Aalayah. Na njene riječi, djevojka žestoko odmahne svojom glavom, dok je rukama nestrpljivo čupkala krajeve svojeg toplog, pletenog džempera.

- A što je s ljubavlju, gospođo? - pristojno upita, ne dopuštajući emocijama da se upletu njen govor, to će je uvaliti samo u još više problema. Starija gospođa podigne svoju sijedu glavu, dok ju je neumorno promatrala svojim plavim očima. Usne joj se trgnu u podrugljiv smiješak dok je ustajala i prišla prozoru. Sklopila je svoje stare ruke na leđima, i par trenutaka promatrala djecu ispred škole. Nije vidjela ništa osim skupine praznih glava, ništavne budućnosti koja se sprema pokoriti svijet i uništititi ga. Nije vjerovala u mladost, njena ljutnja prema njima je gotovo zamijenila njena vlastita sjećanja o mladosti. Toliko, da je zaboravila kako je to biti sretan.

- Ljubav je još jedna laž! Ljudi lažu, Aalayah, pomiri se s time. Sutra ću otići u inspekciju tvoga ormarića. Nađem li ijednu bilježnicu s nedoličnim tekstom ili makar crtež te neke simbole po tvojim rukama, zovemo tvoje roditelji i prelazimo na strože mjere. A sad možeš poći. - Aalayah se namršti, čvrsto stisnutih usnica ustane, stežući ručku svoje torbe dok je s gađanjem gledala prema gospođi kojoj se nekad divila. Sjetila se svojih prvih dana u ovoj školi, i kako je svježe izgledala. Staro ali elegantno, poput drveta koje odoljeva napadima vjetra godinama. Ali sada... nakon što joj uzima sve što voli, nije mogla osjećati ništa dobro.

- Ne. - tiho je prošaputala dok se uspravljala, osjećajući kako vrućina prelazi u njene obraze dok led zauzima njene ruke. Gospođa Honoria se iznenađeno okrene prema njoj, jedne sijede obrve podignute u pitanju. - Ne možete me natjerati da mislim ono što vi želite. Ne možete me oblikovati, prekasno je. Ja sam takva, ja maštam. Živim u svome svijetu punom čudesa i gledam vaš svijet otvorenih očiju. Vidim ispod ljudskih krinki i vidim njihove duše. Posebna sam, a vi se toga bojite. Ja sam vaša budućnost i zato gospođo Honoria, zato se bojte. Imate svako pravo. - Gospođa Honoria ispusti jedan zaprepašteni uzdah dok je promatrala kako krhka djevojka uzdignute brade prolazi kroz vrata i nježno ih zatvara. Čovjek nikad ne bi rekao da je njen glas vibrirao od neskrivena bijesa i pun obećanja. Šokirana sjedna u crni naslonjač, uzme u ruke slušalicu svoga skupocjenog telefona, kad primijeti koliko joj se ruke tresu. Duboko udahne a zatim utipka dobro poznati broj djevojčinih roditelja. Taj problem treba sasjeći u korijenu. 

Aalayah se nasloni na bljedoplavi ormarić te umorno zatvori oči. Poželjela je plakati, prepustiti se tugi koja se skuplja u njoj i zaboraviti sve oko sebe, ali nije mogla. Oduvijek je bila ona draga i vesela djevojka koja u svemu vidi nešto dobro, a kad bi samo znali. Ujedno je bila najveselija ali i najmračnija. Jedan kiseli osmijeh, toliko sličan Zaynovom, zaposjedne njene usne dok se odgurivala od ormarića i otvorila ga. 
Iznutra je buknula eksplozija boja i mirisa. Stvarno tko bi rekao? U ruke uzme dvije iscrtane bilježnice prepune njena lijepog rukopisa te ih ubaci u svoj ruksak, za njima su u njega uletjele i šarene olovke, razni papirići i slike. Puno slika. Prebaci ruksak na desno rame, prihvati njegovu novu ravnotežu i krene naizgled veselim korakom van škole. 

Pogledom je nemarno letjela od učenika do učenika svih odjevenih u iste uniforme. Bijele košulje, sakoi ili džemperi s logom škole, suknje ili hlače te čarape. Druga djeca su nosila kravate, ali Aalayah je nosila tamno plavu leptir mašnu. Popravi je i promrmlja si u bradu "Bowties are cool." Ponosna na svoj britanski naglasak, jer je tima bila bliže svome heroju. Doctoru. Sada nasmiješena priđe izlaznim vratima te udahne zahvalno svježi zrak koji je dočeka vani. No ubrzo ga zamijeni miris dima cigareta i skupocjenih odvratnih parfema. Svrne pogled na dvije djevojke koje su sjedile ispod kipa prvog ravnatelja škole, gospodina Stephena Lowrenca. Obje su nosile školsku uniformu, koja je pohvalno naglašavala njihova vitka manekenska tijela, dok su u rukama imale tanke cigarete. Tamne kose skupljene u naigled nemarnim punđama, jer je to sada bilo u modi, i usana namazanih u jarki ruž.

- Želiš dim, cvjetiću? - posprdno upita Celia, viša i starija od njih dvoje, dok su joj smeđe oči sjajile zabavom. Aalayah pređe pogledom preko njih, a zatim čvrsto stisnutih usnica nastavi dalje, sve dok ne osjeti bol i svojoj lijevoj ruci. Brzo ju trgne iz Celiine ruke dok je pažljivo promatrala crveni užareni trag na blijedoj koži svoje nadlanice. - Nemoj mi okretati leđa, više nikada! Jasno?! - vrisne na Aalayah, dok je ona tapkala prstom lijeve ruke oko rane. Jako ju je boljelo, a Celia je to znala, ipak ona suspregne suze i bijesno je pogleda. Celia ustukne i baci ostatak cigarete na pod, cigarete koja je nanijela bol drugoj djevojci. 

- Mislila sam da ćeš htjeti zadržati tu cigaretu, jer ona je dokaz da si mi naudila, što je po tebi veliki uspjeh. Očito sam bila u krivu... ali i ti si. Vidiš, ja nisam osoba kojoj bi trebala prijetiti a kamoli nauditi. Prekršila si dva pravila. Bio bi red da ti uzvratim, zar ne? A znaš što bi tada bilo? Ja bih prošla s opomenom a ti suspenzijom, jer ovo moje bi bila samoobrana, dok tvoje izravni napad. Tvoj ugled bi pao jer si me napala, prijatelji bi te napustili a roditelji s zgražanjem gledali. Nitko en napada mene, to znaš jer  ja sam ona krhka i bajkama zaluđena djevojka koja ne bi mrava zgazila i nemam dosje i mamim simpatije svojim nevinim izgledom, ljudi me žele braniti, a ti draga moja... imaš itekakvu povijest nasilja. Zato, i samo zato te upozoravam jer ja sam dobra djevojka. Ali dobre djevojke su opasne. Čuvaj se. Živim za osvete. - slatko je prormljala dok je promatrala kako je Celia probljedjela. Namigne joj i zaputi se niz stepenice.

- Mala kuja. - čula je iza sebe ne okrećući se skrenula prema crnom automobilu koji ju je čekao. S osmijehom uskoči u auto, sakrivši ruku ispod ruksaka. Nagnula se prema Konstantinu i poljubila ga u obraz dok ju je on s osmijehom promatrao. Njegove zelene oči su sjajile od ljubavi koju je osjećao prema njoj, i ona osjeti kako joj srce užurbano zakuca. Osjećala je adrenalin u svojim žilama i žaljenje zbog svojih riječi, ali izgleda da je pustila tamu da zavlada njome. Što je bio dobar osjećaj. 

- Kako je bilo u školi? - upita je Konstantin dok je tražio dobru radiostanicu na očevu radio. Aalayah slegne ramenima, dok je pratila kako se njegovi mišići napinju ispod mekane tkanine njegove majice. Prstom blago dotakne njegove rame i s oduševljenjem primijeti kako su mu mišići reagirali na njen dodir, ponovi isti pokret i veselo cikne. Konstantin pogleda usmjerenog cestu uhvati njen prst i poljubi ga. 

- Bilo je solidno, iako gospođa Honoria prijeti. Ponovno. - prormlja si u bradu dok je trljala nadlanicu, da Konstantin ne primijeti. On na trenutak pogleda u nju očima punim brige dok je stajao s autom ispred njegove kuće.

- Izdrži još malo i riješila si je se. - utješno je prormljamljao Konstantin dok su hodali prema ulaznim vratima, uvukavši ju u zagrljaj i poljubivši njeno čelo.

Aalayah s osmijehom potone između jastuka na njegovom velikom krevetu, dok je on oprezno odlagao tanjuriće s keksima i vrč soka. Pokraj otvorenih vrata prođe njegova mama plave kose svezane u rep otkrivajući njeno lijepo, gotovo aristokratsko lice. Ona zastane, s košarom odjeće u rukama i nasmiješeno pogleda u zavaljenu Aalayah. 

- Zdravo, Aalayah. - zacvrkućena ona svojim ugodnim glasom dok su njene oči, identične Konstantinovim zabrinuto gledale u njeno pojavu. - Jesi dobro? - 

- Jesam gospođo. - promrmlja ona vesela glasa, dok je prinosila jedan čokoladni keks ustima. - Hvala na keksima. -

- Ništa, dušo i drugi put. Ipak te moram nekako zadržati ovdje, ne želim da te moj nespretni sin otjera. -

- Pun hladnjak i ovi keksi i nikada neću napustiti vašu kuću. -

- Nadam se. - promrmljao je Konstantin dok je zabrinuto gledao u Aalayah. Druge dvije žene nisu pokazale da su ga čule, na što se on zavalio pokraj nje i čvrsto je zagrlio a njegova majka bezbrižno otišla.