Little princess

Chapter 8.

8. Pali heroj

„Hey young blood

Doesn't it feel like our time is running out?

I'm gonna change you like a remix

Then I'll raise you like a phoenix

Wearing our vintage misery

No, I think it looked a little better on me

I'm gonna change you like a remix

Then I'll raise you like a phoenix"

-Fall out boy, The Pheonix

„Kako da se uklopi netko tko je postavljen na ovoj svijet da se ističe? Kako da smiri svoju neukrotivu osobnost? Kako da spriječi svoj sjaj te kako da postane još jedna u nizu?"

-K'vrapcu.- Bella tiho promrsi kroz stisnute zube, bijesna na sebe. Ne ide joj nikako, već satima gleda u bijelinu monitora u nadi da će se neki mali kotačić pokrenuti u glavi da napiše nešto vrijedno čitanja. No ništa od toga. Nikada nije mislila da je odličan pisac, više wanna be, ipak nije odustajala jer se nadala da će se nešto u njenoj glavi promijeniti. Da će neki duboko skriveni talent za pisanje iznenada isploviti na površinu. Zato se trudila, bila nešto što nije i nazivala se nečim što nije. Pisac. Tako je žarko žudjela za time, da stvarno postane pisac, da su joj neuspjesi gadno utjecali na raspoloženje. Tih dana bi bila tako depresivna, njen žarki duh bi klonuo te bi razmišljala od odustajanju. Ipak, nije odustajala, iznova bi nastavljala glumiti i graditi taj lažni dvorac oko sebe načinjen od snova i laži.

Jedan cerek joj pobjegne s tankih usana, dok je gledala kroz prozor svoje sobe. Stvarno je jadna. Odmahne glavom i vrati pogled ponovno na ekran, podigla je dugi, mršavi prst iznad delete tipke, i izbrisala pokušaj. Maknula je Stašin laptop s svoga krila te se ušuškala u krevet. Možda joj san pomogne, zatvorila je oči i pokušala ne misliti na razočarenje u samu sebe, na tupu bol koju je neprestano osjećala zbog gubitka majke. Nekako, san joj se prikrao na oči. Uspjela je barem u nečemu.

Probudila se umornija nego kada je zaspala, no ipak se brzo presvukla i krenula u prihvatilište. Nije radila ovdje sama, bilo je još sedmero zaposlenika, ali ona je uvijek ostajala najduže i najviše radila. Drugi se nisu žalili, uživali su u odmoru, isto bilo im je jasno da je nešto muči, da nešto tišti tu nježnu glavu. Nisu joj mogli pomoći jer im nije dopuštala, pa su nakon nekog vremena odustali. Pomirili se s njenom šutnjom i problemima.

Teški miris, koji je ostavljala prljavština pomiješana s patnjom ovih životinja, se obavila oko nje poput plašta. Preuzela je dio njihove patnje na sebe kao i uvijek, pokušavala im je olakšati njihove tužne živote. Tiho im je pjevušila kratku uspavanku koju je njoj njena majka tako često pjevala, lajanje i mjaukanje je ubrzo prestalo. Nije znala pjevati niti je imala glas pop zvijezde, njen ton je odvaznjao ljubavlju koju nitko nije mogao ne primijetiti. Zastala je ispred jednog kaveza, njene smeđe oči su zasjale od tuge i neprolivenih suza. Stajala je ispred najtužnijeg stvorenja kojeg je u životu vidjela. Skutren uz zid željeznog kaveza i krzna crna krzna sljepljena od prljavštine u nju je bijesnim no istovremenim tužnim zlatnim očima gledao, mješanac koji je godinama trpio zlostavljanja.

Bella je lagano prstom prešla preko željezne rešetke kaveza koje su ih djelile na što je on iskrezio zube u bespomoćnom pokušaju zaštite. Tiho je coknula jezikom na njegovu reakciju te mu pružila keksić u znak povjerenja. Hero, kako ga je ona nazvala, je maknuo pogled s nje na što se ona tužno oslonila na njegov kavez. Nije im dozvoljavala da ga uspavaju, kao ni nijednu drugu životinju ovdje, brinula se o mnogima o vlastitu trošku a nekima je čak uspjevala naći domove.