Little princess

Chapter 9.

9. Pitanja i samo pitanja

„If one cannot enjoy reading a book over and over again, there is no use in reading it at all."

Ured je presterilan. Hladan i metalan, uopće nije izvlačio povjerenje iz Belle. Veliki stakleni prozori gledali su na park u koji je bio pun života za razliku od ovog ureda. Zidovi čisto bijeli s isto bijelim policama na kojima su stajale teške i u crnu kožu uveze knjige. Nema nikakvih slika, ničega što bi značilo da ovdje ima neka živa osoba. Crni stol od mahagonija i odgovarajuća crna stolice dominiraju sobom, dok za pacijente je bijeli kauč nasuprot kojeg je bijela fotelja. Crno bijeli svijet.

Bella je progutala knedlu koja joj se stvorila u grlu, potisnula poriv za paniku i sjela uspravnije na kauču. Promotrila je ženu koja je energetično pisala u mali blok. Besprijekorna plava kosa, vjerovatno prirodna, je bila spuštena i padala niz njena ramena poput slapa. Lice blijedo, s malim madežom na desnom obrazu i velike zalene oči obrubljene gustim svijetlim trepavicama. Pune usne namazane crvenim ružom, za koji Bella nikada ne bi imala hrabrosti staviti. Takav nose samo fatalne žene. Tanki vrat je nagovještao elegantnost kao i nježne ruke i vitko tijelo. Nosila je traperice, veoma uske i običnu bijelu majicu s crnim sakoom. Stvarno je predivna, to nije uspjelo pomoći Bellinoj nervozi.

- Što to pišete? – njen nježni glas joj je skliznuo s tankih usana koje je nervozno gricakala. Žena, zapravo psihijatrica Diana, je motrila svaki njen pokret a zatim ga i zapisala. Na Bellino pitanje, je začuđeno podigla pogled kao da se nije sjetila da bi trebala  ispitivati Bellu. No vjerovatno je to bila neka njena taktika da izvuče sve potrebne informacije iz nje putem govora tijela.

- Što ti misliš da pišem? – čak joj je i glas predivan. Poput neke ugodne glazbe, svaki slog koji je napuštao njene usne stvarajući melodiju koja bi začarala slušaoca. Stvarno, što uče te nove psihijatre? Bella nakratko zatvori oči, glavobolja se počela javljati. Ništa novo.

- Moj govor tijela i reakcije na vaš ured, prvi dojam o vama te o vašem trenutnom ponašanju. Na svaki moj odgovor ili protupitanje ćete odgovoriti protupitanjem pa i to zapisati. A vaša prva pitanja će biti 'Smatram li je li mi ovdje mjesto.' I 'Zašto sam došla, možete li mi vi zapravo pomoći.' – Bella je uzdahnula a zatim se naslonila na bijelom kauču. Diana je zapisala još par švrljotina u svoj blok a zatim samo gledala u Bellu. Primijetila je kako su njene zelene oči blago nakošene u kutovima, poput mačkinih.

- Pošto znaš kako ovo ide, možemo započeti? – upitala je blago i nasmiješeno. Njen osmijeh je otkrio prekrasne ravne bisernobijele zube. Ipak Bella je uspjela primijetiti blage bore u području usana. Možda Diana nije bila uštogljena kako je ured otkrivao.

- Naravno. Vi ste na redu. -

- Zašto si ovdje? – Bella je potisnula smiješak na njeno pitanje te pogledala mimo Diane u park. Stvarno, zašto je ovdje? Malo je prorazmislila o tom pitanju, a zatim vratila pogled na Dianu. Smeđokosa djevojka nije imala problema gledanjem u nekoga, bez obzira koliko to njih činilo nervoznim. To je bilo vjerovatno zbog njene djetinje naivnosti, nije osjećala ništa zlog u tome. Ipak, nije mogla gledati previše u Zayna.

- Tu sam jer me muče more i nesanica. – nije rekla sve razloge, no to se moglo osjetiti u njenom glasu, nije bio živahan kao uvijek i veseo, to je čak i neznac poput Diane mogao primijetiti. A i Bella je izgledala izmučeno. Njeno blijedo lice su krasile dva modra luka, koji su nemilosrdno zauzimali područje ispod njenih očiju. Smeđe oči su još uvijek sjajile, ali tu je bilo još nešto. Nešto što ju je brinulo, mučilo i izjedalo njenu dušu. Ruke su joj podrhtavale od nedostatka sna. A smeđa kosa u neredu pričvrnuta na glavu u punđu. Ili nešto što bi se moglo nazvati punđom. Diana se sažalila nad mladom djevojkom, ali nije joj to pokazala. Morala je ostati profesionalna.