Little princess

Chapter 23.

23. Volim ju.

"Ne postoji neko pravilo kako se piše. Nekada pisanje nadolazi lako i savršeno, a nekada nalikuje bušenju stene i raznošenju iste eksplozivom."

Suze su presušile i ostala je samo bol. Tupa, glasna bol. Kao da joj je netko zabio nož u srce i svakim jecajem, svakim udisajem nož ulazi dublje i ostavlja veće tragove.

Nakon što je shvatila da nema povratka, ustala je i otišla se osvježiti. Hladna voda ju je ohladila i vratila u stvarnost. Godila joj je. Probala se nasmiješiti vlastitom odrazu no sve što je uspjela je napraviti nekakvu grimasu. Inače sjajne usne sada su bile popucane, smeđe oči tužne i pune boli. Kosa je stršala u svim smjerovima. Izgledala je onako kako se osjećala. Jadno i nikako.

Vratila se u na kauč i sjela uspravne kralježnice, u kutu oka primijetivši neko kretanje. Polako je okrenula glavu, i shvatila da su ovdje njen princ i mala vila. Zayn i Alayah. Pokušala se nasmiješiti, ali svo troje su znali da ovaj njen pokušaj nije ništa doli maska.

Zayn joj priđe u par brzih koraka i klekne tako da su im oči sada u ravnini. On joj svojim svijetlo smeđim očima pretražuje lice, u potrazi za svojom princezom. Pogladi je po obrazu, lagano poput krila leptira. 

- Jesi dobro? - upitao je iako je znao istinu. Sve joj se vidjelo jasno u očima. Slomljena je bez nade za povratkom. Osjećao se izgubljenim i nedostojnim. U svojim rukama nije imao ljepilo da je sastavi natrag. Nije bio ni on čitav. Srce mu se stegne na njeno nemarno slijeganje ramenima, u toj kretnji nije bilo ni traga Bella. Samo ljuštura.

- Jesam. - promrmljala je promukla glasa od duge tišine. I u tom trenutku Zayn je shvatio razmjere sloma. Lagala je. Mala princeza je rekla svoju prvu laž u životu. Polako odmahne glavom na njene riječi, te ustane i poljubi je u tjeme. Duboko udahne njen miris divljih ruža te napusti prostoriju. 

Spasiti će je, ne zna kako. Ali hoće. Bio je zbunjen, njegove misli su ga varale. Prvo je bio uvjeren da ju neće uspjeti spasiti, pa da hoće. No jedno je znao sa sigurnošću, ovo je sve djelomično njegova krivnja. 

Probudile su je nježne sunčeve zrake koje su je polako škakljale po licu. Sneno otvori oči i počne ih trljati da se probudi. Imala je osjećaj kao da su pune pijeska, bile su natečene i bolne. Polako je trepkala i ustala iz kreveta. Osjećala se pregaženo i iznemoglo, u glavi joj je lagano bubnjalo. Nesigurnim korakom je hodala prema wc-u. Polako je otvorila vodu u tušu i pustila da para ispuni prostoriju. S dlanom je obrisala paru na zrcalu i zaprepašteno gledala u spodobu u njemu. Mogla je proći pod zombija, pa tako se i osjećala, kao živi mrtvac. Trepne, dok su joj nove suze pristizale na oči, pa potpuno odjevena uđe pod tuš i pusti vodi da opere svu tugu s nje, sav jad, bijes i ljubav. Barem da proba.

Izdala ju je. Ta misao joj je okupirala um, nije ga napuštala i samo hranila njeno srce bijesom i mržnjom. Srce koje je inače bilo otvoreno za ljubav, sada... je crno i uništeno. Poput cvijeta ostavljenog na milost i nemilost suncu. Jedan kratki jecaj joj pobjegne s usana dok se omatala ručnikom, ne mareći za lokvu vode koja se stvarala ispod nje. Obrisati će ju poslije. Možda.

Bella je sjedila na klupici u parku dok su njeni prsti užurbano prelazili preko bijele tipkovnice njena novog zelenog laptopa. Bila je u svome svijetu, u svijetu gdje je ona bila Gospodar svega. Ono što je zamislila bi i ostvarila, upravljala je vremenom i životima ljudi. Ako nije htjela bol, nije je bilo. No ako ju je htjela, dovela bi ju do nezamislivih granica i u njenom svijetu bol bi dobila novo značenje. Poznato samo njoj. 

Nije primjećivala kako se vrijeme pogoršavala, ni kako se Londonški vjetar poigrava s njenom smeđom kosom koja je slobodno padala iz nisko navučene crvene kape. Jednom je tiho šmrcnula dok joj se studen uvlačila u kosti. Njeni prsti su zastali na tipkom i ona se vratila u hladnu, surovu stvarnost. To se moglo primijetiti samo jednim pogledom u njene smeđe oči. Opet su bile beživotne, bez sjaja. Podigla je glavu i pogledala oko sebe, dječje igralište je bilo prazno, klupa do nje isto tako. Cijeli park kao da je bio samo njen. 

Polako i duboko je udahnula i izdahnula, stisnula je 'save button' na laptopu i spremila ga u crnu torbu. Ustala je prebrzo pa joj se zamaglilo i zavrtilo u glavi, jednom se rukom uhvatila za hladni, željezi naslon klupice a drugom primila za glavu. 

Nakon što joj se glava razbistrila, uzela je crnu torbu s drvene klupe i prebacila je preko glave, da ide od lijevo ramena pa do desnog boka. Polako je koračala kroz park dok je navlačila prugaste, šarene rukavice na promrzle ruke. 

Imala je spori i ujednačeni gotovo plesni korak, hladnoća ju nije tjerala brže kao druge ljude, možda jednostavno više nije imala instinkt za preživljavanje. Možda je postala hodajući mrtvac. To je barem bilo njeno mišljenje.

No nekom promatraču koji stoji sa strane, poput mene, ona je bila poput izgubljene nimfe koja traži put iz začarane šume puno boli i patnje.

Ipak, izlaz joj se bližio. Trebala je samo vodiča, koji će joj pomoći. A tada će ova posebna djevojka ponovno zasjati. To će biti njen trenutak. Trenutak u kojem će biti visoko iznad svih, nedodirljiva. 

- Ne možeš to napraviti! - tiho vrisne na Zayna Staša dok ga je molečivo gledala. On odmahne glavom, dok su mu usne bile stisnute u odlučnu ravnu crtu. Odlučio je, njegova odluka je trenutno najbolje što ima. Cijelu noć je razmišljao o tome, sagledao ju sa svih strana i to je to.

- Uništio sam je. Možda ne u cjelosti, ali pomogao sam. Staša, nisam zaslužio njenu ljubav, ma nisam zaslužio ni biti u njenom društvu. Otkada je mene upoznala, počela se mijenjati, postajala je sličnija meni. Nisu to bile drastične promijene, ali vidio sam ih. Ovo je najbolje vjeruj mi. Neću otići daleko, uvijek ću biti u blizini... paziti na nju i uhvatiti je ako padne. - zasto je dok su mu smeđe oči poprimile sjetan sjaj, a osmijeh postao tužan. Staša kimne na njegovi riječi, dok je osjećala suze u očima. Nije joj bilo svejedno, ali nije ga mogla zaustaviti. - Ona je bila nešto najbolje i najljepše u mome životu. Jest. I pritom ne mislim na fizički izgled, već na njen karakter i njenu osobnost. Tako čistu i neokaljanu. Dragu. Promatrao sam je jednom dok je čitala knjigu.  Bila je predivna, tako udubljena. Jasno sam vidio kako joj se emocije mijenjaju na licu kako je knjiga išla dalje. Smijeh, suze, radost, tuga, bol... sve je to prošla uz jednu knjigu. I tada... tada sam shvatio da je ona nešto posebno, nešto što se ne viđa svaki dan. Staša, ja nju volim i zato radim ovo. Vjeruj mi. - rekao je uz osmijeh, dok je jedna suza skliznula niz njegovo lice. Nije ju obrisao niti sakrio, gotovo s ponosom ju je pustio da klizne niz njegov obraz. Uzme Stašine ruke u svoje i utješno ih stisne. Ona kimne glavom, dok je glasno šmrcala. Ako je ikada pomislila da su njena Bella i Zayn stvoreni jedno za drugo to je bilo sada.

- Ti nju voliš. - dahnula je nimalo iznenađena tim otkrićem. Dopustila je malom osmijehu da joj zauzme usne, dok mu je gledala lice. Kimnuo je glavom dok je gledao u strop, nije mogao podnijeti još jedan pogled u njene oči. Bile su pune boli i brige, imali su drukčije mišljenje o ovome.

- Volim ju kao što nikada nikoga nisam niti ću ikada voljeti. -