Little princess

Chapter 13

13. Ljubomoran? Ni ne znaš koliko, princezo.

 „Monsters don't sleep under your bed, they scream inside of your head."

Zayn je buljio u njeno lice. Tako blijedo i nježno, poput najkvalitetnije svile. Njene krupne smeđe oči su se raširile od iznenađenja kao i njene usne. Mogao je vidjeti male jamice na njenim obrazima. Smeđa kosa zavezana u rep davala joj je ozbiljniji izgled, ali nije mogla maknuti naivnost i dobrotu s njenih crta lica. Kao da su te dvije osobine bile urezane duboko u nju. U njenu dušu.

Duboko je udahnuo, ali to mu nije pomoglo. Bio je bijesan, zaspao je bijesan i probudio se bijesan. Bella je spustila svoj pogled s njegovim očiju na njegove šake koje je stiskao toliko snažno da su mu prsti poblijedili. Ponovno je digla glavu i zbunjeno ga pogledala.

- Zašto si ljut? – upita onim svojim zvonkim glasom dok je sjedila u knjižnici. Imala je slobodan dan i odlučila ga je provesti na najčarobnijem mjestu na svijetu. Zayn je naglim pokretom izvukao jednu običnu drvenu stolicu pokraj nje i spustio svoje visoko vitko tijelo u nju.

- Nisam ljut. – odgovori joj iako mu glas podrhtava od bijesa. Bella ga s nevjericom pogleda, dok je stavljala zeleni pokazivač u knjigu da označi gdje je stala, i okrene se prema njemu. Zapanjeno je primijetio da nogama jedva dotiče pod, a to je bilo vjerovatno jer je uspravno sjedila, stražnjice uz naslon stolice. Nezgrapno se podigao iz svoje pozicije i pokušao sjesti što sličnije njoj. Nije znao zašto, no svidio mu se  način na koji je sjedila.

- Jesi ljut si. Nisam glupa, osjetim to u tvome glasu, vidim to po ukočenim ramenima, čvrsto stisnutim šakama i po mišićima na vilici. – rekla je nježno, nesvjesna da je bijesan na nju. Svojim mršavim i dugačkim prstim je blago poput krila leptira dotaknula njegov obraz a zatim prešla po čelu, kao da će to pomoći. On je duboko udahnuo, i miris ruža mu je opsjeo misli. Kako uspijeva tako predivno mirisati. Je li i onaj lik osjeti ovaj miris?

- Možda i jesam, ti bi to ionako trebala najbolje znati. Zar ne, princezo? – zbunjeno odmahne glavom. Mogla je osjetiti kako ljutnja isijava iz njega, pogledala ga je u oči i nisu bile oni divne pomalo tužne smeđe boje. Nikako, gorile su od ljutnje. Toliko su potamnile da je pomislila da se noć spustila u njegove oči. Noć ispunjena najgorim osjećajima. Isto tako je znala da je usmjerena na nju, dobro ju je kontrolirao, ali kad tad će popustiti i tada će se morati braniti. A to ne žele ni ona ni on. Zato Bella treba biti ona razumna, ona koja će maknuti ljutnju iz njegovih očiju. Mama joj je uvijek govorila kako ima kompleks heroja, uvijek spašava druge a najmanje sebe. Izgleda da je to istina, nije joj smetalo. Dokle god su drugi sretni i ona je.

- Ne znam zašto si ljut, ali znam da si na mene. – ustala je s stolice i uzela teške, stare knjige u naručje te pošla prema policama da ih vrati na mjesto. Samo je jednu, plavu, zadržala. Zayn je bez riječi pošao za njom. U tuđim očima, očima koja su vidjela cijelu ljudsku prirodu on je izgledao poput grabežljivca. Nadvijao se na bezbrižnu nisku djevojku, koja ih je podsječala na krhki cvijet. Svi su gledali kako ulazi među tamne redove polica, veselim i laganim, gotovo plesnim korakom dok je mladić hodao snažno i neumoljivo. Napet i uznemiren, iako nitko mu se bi suprostavio. Nikada, znali su da on nije đavao, ali posjetitelji knjižnice  uvijek imaju razvijenu maštu. Vide ono što normalna osoba ne može, netko tko ne živi u njihovom svijetovima. Čitačeva duša je osjetljivija i razvijenija, čitač proživi toliko avantura i osjeti toliko osjećaja da postaje nešto. Nešto posebno, i vidi dublje. Ono skriveno. Zato su posjetitelji knjižnice u njegovim očima i njegovim usnama vidjeli brigu, ali i ljubav. Bilo je blesavo to pomisliti, da ovaj prijeteći tamni dečko može osjećati ljubav, ali bilo je tako. Ipak, osjetili su i dalje jezu i strah dok su nestajali između polica, daleko od njihova pogleda. Čitaci su se vratili svojim knjigama i novim životima, spremni priteći cvijetu u pomoć.