Note ljubavi

00

(Hvala svima koji su bacili ili će baciti pogled na moju ( DamonSalvatoreMyBabe) i Mirtinu ( kapy97) priču. Ostavite koji komentar :). Volimo vas♡)

              NATHAN BENNETT

Pogledom sam pratio kazaljke na satu kako se veoma sporo kreću i označavaju sve duži period u kojem mi moj profesor violončela, William Hastings, drži predavanje o tome kako bih se trebao fokusirati više na vježbanje nego na spavanje.

Smanjio je decibele u glasu pa sam napokon prebacio pažnju na njega. U posljednjih petnaest minuta sam ga jednostavno blokirao, a on kad je shvatio da urlanjem neće postići baš ništa, pribrao se. "Shvaćam zašto ne želiš ići na solfeggio, ne tjeram te niti te prisiljavam na to. Ravnatelj je također pun razumijevanja, i sam to znaš. Ali, za Boga miloga, skoro svi mjeseci ocjenjeni su ti s jedinicom. Profesor Harrison iz klavira i Davis iz solfeggia također su odlučili da ti zaključe jedinicu. Znaš i sam da ćeš pasti razred, a pošto nije samo jedan predmet ocjenjen jedinicom, ne možeš na popravni ovo ljeto. Prošlih godina prolazio si s dvojkom samo zato što su ti roditelji bili veliki ulagači u ovu glazbenu školu. Samo zbog njih te nismo s gomilom neopravdanih sati izbacili iz škole. Međutim, odlučili smo da više nećemo trpiti tvoju lijenost na satovima klavira i violončela i markiranje solfeggia."

Nisam mu odgovorio. Obojica smo znali da mogu bolje od svih tih silnih jedinica, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da se pola moje obitelji bavi glazbom, ali bila je to stvar inata prema mojim roditeljima koji su me i prisilili da upišem vražju glazbenu. Ja se, za razliku od mog šukundjeda, ne želim baviti glazbom. Ja želim putovati, pisati putopise. To ja želim. Ne ovo. Nikako ne to.

Profesor Hastings je naslonio laktove na drveni stol i sklopio prste u trokut. "Nate, morat ću te srušiti, žao mi je."

Suzio sam oči. Okej, ovo definitivno nije bio dio mog plana. Trebao sam što prije završiti s ovime, a ne se zadržati godinu više negoli je bilo potrebno. "Ne možete..."

"Oh itekako mogu, dragi moj", kimnuo je glavom. Panično sam se nagnuo naprijed u potrazi za bilo kakvom naznakom šale na njegovu licu, međutim ništa. Hladan kao kamen. "Osim ako..." uzdahnuo je.

"Osim ako što?" navaljivao sam. Netko bi pomislio da mi je bilo stalo do ovoga, ali taj netko me očito ne poznaje dovoljno dobro.

"Orkestar."

Blenuo sam u njega. "Kakav orkestar?"

"Orkestar, no", ponovio je sad malo manje strpljivo nego prije nekoliko trenutaka. "Moraš krenuti na orkestar. Trebao si učiniti to još na početku godine, ali ovo ti je zadnja prilika."

Trenutak tišine pa moj histeričan smijeh koji je ispunio prostoriju. "Nema šanse", odmahnuo sam glavom. "Nema teoretske šanse."

Profesor je umorno prešao vršcima prstiju preko očiju i uzdahnuo. "Ili to ili padaš razred. Nema ti druge."

"Ucjenjujete me", zaprepašteno sam rekao. "Ne može to tako." Naglo sam ustao sa stolice i usput uzeo torbu te ju nataknuo na rame. "Znate što? Idem ravnatelju!"

"Samo idi", profesor je rekao. "To je ionako bila njegova ideja."

Mogu vam reći da me uhvatio malo nespremnog, ali nisam se dao smesti. Otići ću tamo, reći mu da je došlo do pogreške i da ću, ako treba, izaći pred komisiju i svirati na vražjem ispitu samo kako se ne bih morao pridružiti retardiranom školskom orkestru. Zaboga... neka djeca iz škole idu ovdje. Da me vide u orkestru, i to još kako sviram violončelo... Apsolutno ne dolazi u obzir. Upravo zbog toga sve ove godine i izbjegavam solfeggio.

Za nekoliko trenutaka sam bio u ravnateljevu uredu, bijesan kao ris, ignorirajući činjenicu da sam upao kad je pričao na telefon i, sve mi se činilo, vodio neki bitan razgovor. "Nazvat ću vas kasnije", rekao je ravnatelj i prekinuo poziv. Iznenađeno me pogledao. "Nathane... što radiš ovdje?"

"Orkestar?" procijedio sam, bijesno ga šibajući pogledom. "Stvarno? Na to ste me mislili nagovoriti?"

"Da, jesam", kimnuo je glavom. "Jednom sam te čuo kako sviraš, zbilja sviraš. Imaš potencijala za sviranje violončela. Nisam mogao naći grešku dok sam te slušao. Imao si apsolutno sve, dinamiku, tempo... i bilo je odlično. Jedino što je ovdje problem jesu tvoj ponos i inat."

Zagrizao sam usnicu kako ne bih opsovao. K vragu, u pravu je. Što mi drugo preostaje?

Trebao sam biti malo oprezniji kada sam isprobavao svoje vještine, a sve radi dosade.

Roditelji bi mi oduzeli apsolutno sve ako padnem razred i vjerojatno me natjerali da umjesto dobrog fakulteta kojeg bih sam odabrao pohađam glazbenu akademiju, vežući se za ovo drveno sranje sa žicama, još pod imenom violončelo, za cijeli život.

To nikako ne mogu dopustiti.

Naposljetku sam poraženo uzdahnuo. "U redu, pristajem."

Pobjednički se osmjehnuo i duboko zavalio u ogromnu stolicu. Na trenutak mi je pala jedna ideja, ali nisam siguran koliko će mi pomoći da se spasim.

"Ali ja ne želim biti u školskom orkestru gdje me svi poznaju", rekao sam i prekrižio ruke na prsima.

Još uvijek je bio nasmiješen. Sranje.

"Bez brige, to nije školski orkestar. Edward Anderson, bivši ravnatelj ove škole, izrazio je želju za osnivanjem Kluba mladih svirača. Primio bi sve mlade, najbolje glazbenike na području grada Pertha. Njegov sin, poznati dirigent Michael Anderson, bi vam dirigirao na probama i natjecanju. Jedina osoba koja će biti u orkestru i koja te najvjerojatnije poznaje jest klaviristica iz ove škole. Naravno, ako pristane pridružiti se orkestru. Probe će biti ovdje zbog toga što smo mi točno u sredini grada pa bi svima bilo lakše. Tako da, bez brige. Nitko te osim klaviristice neće poznavati."

Nisam poznavao nijednu klaviristicu niti sam želio ići na taj glupavi orkestar, ali jednako tako nisam želio ponavljati razred.

Stoga sam pristao, jer što sam drugo mogao?