Note ljubavi

15: "U njenom slučaju ću napraviti iznimku."

NATHAN BENNETT

Ujutro sam se probudio mrzovoljniji nego inače i s podočnjacima do poda. Cijelu noć nisam spavao zbog one drske bezobrazne klaviristice, stalno sam u glavi vrtio film od sinoć kad sam ju došao posjetiti, a s njom ugledao onog šupka Alexa. Naravno da sam se okrenuo i otišao, činili su mi se prezauzeti da im smetam.

Ponovno sam šakom lupio u već od udaraca mlohavi jastuk i zatim pritisnuo glavu na drugu stranu. Nisam mogao vjerovati koja sam budala ispao kada sam došao tamo, držeći u ruci buket orhideja. Na povratku kući sam se skoro potukao s nekim uličnim klipanima, međutim, ali izgledao sam tako bijesno da su me se i oni klonili. Buket je za kratko vrijeme završio u košu, truneći s ostalim smećem.

Nije mi bilo jasno što je radio ondje. Zar su zajedno? Zar me Aida cijelo vrijeme samo vukla za nos?

U polu mraku sam se obukao i strpao knjige u torbu - postoji velika mogućnost da pola toga ni nemam danas, ali stvarno mi se nije dalo paliti svijetlo. Izašao sam iz sobe s naramenicom torbe samo na jednom ramenu i duboko uzdahnuo prije negoli sam ušao u kuhinju.

"Jutro!" mama je zacvrkutala i napravila nešto što nikad nije - poljubila me u obraz.

Suzdržao sam uzdah i odvratio pozdrav te, po njezinoj naredbi, sjeo za stol kako bih doručkovao. Kuhinjom se širio predivan miris pečenih jaja i slanine i dok nije stavila tanjur s doručkom ispred mene nisam ni shvatio koliko sam bio gladan. Počeo sam jesti u tišini, ignorirajući sva brojna pitanja koja su mi se motala po glavi.

"Uzela sam godišnji", rekla je uz osmijeh nakon nekoliko minuta provedenih u tišini. "Tako da ćeš idućih nekoliko tjedana imati obilan doručak."

Kimnuo sam glavom jer su mi usta bila puna. Pogled s tanjura nisam dizao prema njoj jer mislim da je bilo dovoljno neugodno i bez kontakta očima. Kad sam završio s doručkom, otišao sam oprati zube. Bilo je dosta kasno i morao sam žuriti jer sam još morao pokupiti i Dana stoga sam namjeravao otići bez pozdrava, ali čekala me u hodniku.

"Moraš nakon škole otići po svoje odijelo u praonicu. Znaš, pošto u subotu idemo na koncert."

Radraženo sam uzdahnuo. "Dobro", kratko sam odvratio pa onda izašao iz kuće. Sišao sam niz stepenice, u ruci čvrsto stišćući ključeve auta kojeg su mi napokon vratili.

Taman kad sam otvarao vrata, zazvonio mi je mobitel. "Halo?" javio sam se ne gledajući tko zove.

"Gdje si?" Dan je upitao.

"Eto me za tri minute", odvratio sam i poklopio mu.

* * *

Ostatak tjedna mi je prošao užasno sporo i u magli. Jedino čega se sjećam jest da sam pisao ispravak iz matematike i nekako uspio navući na trojku. Aidi sam bio zahvalan do neba i nazad na gubljenju živaca sa mnom u školskoj knjižnjci, ali budući da me izbjegavala - a nije baš da sam joj se pokušao približiti ili započeti razgovor - nisam joj se mogao zahvaliti.

Uostalom, to nije bilo ni važno jer sam shvatio prave vrijednosti i izgladio stvari između mene i Amande. Nisam ni shvaćao koliko mi je zapravo bila nedostajala, a i svi oni osjećaji za koje sam mislio da su zbog Aide su isparili čim sam opet poljubio Amandu.

Došla je subota što znači da je došao i taj glupavi koncert. Nije mi se dalo ići pogotovo zato što me Amanda pozvala dan ranije da dođem kod nje jer su joj starci bili van grada. Ali, morao sam. Možda se nekako uspijem izvući tijekom koncerta.