Note ljubavi

12: "Nate je moj, shvaćaš?"

AIDA JOHNSON

Elle nije prestajala trabunjati o tome kako se Nate potukao s onim tipom zbog mene cijeli ostatak vikenda. Svaki put kad bi to preko poruka spomenula, preokrenula bih očima i promijenila temu, ali ona bi se uporno vraćala ondje.

U ponedjeljak ujutro, dok sam se spremala za školu, nisam mogla skinuti osmijeh s lica. Doduše, jedan dio mene je još uvijek sumnjao da je sve ono neka Nateova bolesna igrica i sve što sam mogla bilo je nadati se da na kraju neću ja izaći povrijeđena, kao i uvijek.

Uzdahnuvši, odložila sam četku sa strane i pokupila kosu u visoki rep. Proljeća u Australiji su topla, a moja kosa je poput grive. Trebala bih se šišati, i to što prije.

Nakon što sam bila gotova u kupaonici, vratila sam se u sobu pa preko crne majice kratkih rukava obukla laganu proljetnu jaknicu. Uzela sam torbu za školu i mobitel te izašla iz sobe.

"Jutro", pozdravila sam mamu poljubivši ju u obraz, a onda isto to napravila i tati koji je sjedio za kuhinjskim stolom i čitao novine.

"Jutro", nasmiješila se mama. "Hoćeš dolaziti doma nakon škole?"

Odmahnula sam glavom i sjela na stolicu preko puta tate. "Ne, imam solfeggio pa sat klavira. Ne brini", dodala sam uz preokretanje očima kad sam ugledala njezinu nezadovoljnu facu, "kupit ću si nešto za jesti, neću ostati gladna."

I dalje je bila nezadovoljna, ali nije ništa rekla. Po njezinim riječima, iscrpljujem se do maksimuma, no ja mislim da samo pretjeruje. Sviranje klavira je nešto u čemu uživam i nitko me neće uvjeriti u suprotno, a to što mi glazbena oduzima previše vremena... navikla sam.

Nakon doručka sam pokupila stvari i izletjela iz kuće, žustrim korakom se uputivši prema školi. Trebalo mi je otprilike dvadesetak minuta. Imala sam sreće što sam živjela tako blizu srednje, a i glazbene. Do centra grada mi je također trebalo nekih pola sata hoda.

Kad sam napokon došla pred dvorište škole, duboko sam uzdahnula kako bih se pripremila na još jedan naporan tjedan. Jedino čemu sam se bila veselila jesu slobodni sati kad odem u učionicu s instrumentima i sviram.

Gurnuvši ulazna vrata škole, našla sam se u dobro poznatom metežu gdje se svatko pravio fin, a zapravo su svi jedva čekali da te oblate. Ponekad poželim da ih mogu sve poslati u rodni kraj, ali onda samoj sebi kažem da nije vrijedno mog nerviranja.

Prvi sat sam imala geografiju, meni najomraženiji predmet stoga sam iz torbe izvadila knjige i ostavila ju u ormariću te se uputila prema učionici.

Dok prijeđem taj put sat će već i početi, ali budući da mi geografija i nije tako bitna, nema veze ako zakasnim.

"Aida."

Namrštila sam se kad sam ugledala Amandu kako mi prilazi i zastala. Nisam ju baš dobro poznavala, sve što sam o njoj znala bilo je da je ocjenjena trojkom iz matematike i da je Nateova prijateljica s povlasticama. Osim matematike, nismo slušale nijedan drugi sat zajedno i stvarno nisam znala zašto mi se obraća kad me cijelo vrijeme ignorira, osim pod satom kad joj trebam nešto objasniti.

"Hej", rekla sam zbunjeno i malo pogledala oko sebe. Hodnik u kojem smo se nalazile već je bio prazan stoga sam se udaljila korak nazad za svaki slučaj da ne pobijesni iz meni nepoznatog razloga.

Sudeći po izrazu njezina lica, to bi se moglo dogoditi.

Bila je viša od mene za bar deset centimetara tako da sam se sa svojih metar i šezdeset i devet osjećala kao patuljak naspram nje.

"Dobro me slušaj sad", zarežala je, približivši mi se, a ja se od straha nisam mogla pomaknuti. Stvarno ne znam zašto sam ovolika plašljivica. "Koje god planove imaš s Nateom danas poslije škole ćeš otkazati. Isto to ćeš napraviti i sutra, a to ćeš ponavljati do kraja tjedna. Nate je moj, shvaćaš? Moj! Zbog tebe nema vremena za mene, a uvijek je imao vremena za mene. Dok nisi došla ti, sve je bilo savršeno! Bila sam mu prva na listi prioriteta, a sad mari za mene gotovo jednako koliko i za onaj njegov glupi instrument!"

Umalo me raspalila rukom po nosu koliko je mahala njima po zraku u žaru vikanja. Bila je jako rumena u licu, namršteno me promatrala i bila sam voljna dati ruku u vatru da bi me najradije ošamarila.

A ja? Ja sam samo stajala ispred nje, manja od makova zrna i šutjela jer tko sam bila ja naspram nje?

Amanda je bila najpopularnija cura u školi, svi su znali tko je ona i svi su ju željeli za sebe, a ona je, eto slučajnosti, bila baš Nateova mala.

Da, onaj Nate koji se promijenio u mojim očima i koji me ne prestaje iznenađivati u posljednje vrijeme.

Dok on nije ušao u moj život, sve je bilo jednostavno. Dan mi se sastojao od ustajanja u šest, odlaska u školu, slušanja nepotrebnih stvari, rješavanja Danove zadaće, odlaska kući, rješavanja svoje zadaće i učenje, vježbanje klavira do iznemoglosti i onda spavanje.

Imala sam rutinu koju sam koliko-toliko voljela. Nate je unio nemir u moj život, poremetio je rutinu i sad više ne znam gdje mi je glava, a gdje stražnjica. I još k tome imam dvije ljubomorne cure na vratu, a to mi uopće nije trebalo.

Plan je bio da četvrti razred srednje prođem kao i ostala tri, u sjeni. Ništa od ovoga mi nije bilo u cilju, baš ništa.

"Klonit ćeš se Natea inače će biti posljedica, jasno? Ja sam ozbiljna, Aida, znaš to, zar ne? Pazi što sam ti rekla."

Dok se udaljavala, nije skidala pogled s mene, a ja sam se od straha bojala pomaknuti. Sve dok nisam bila sigurna da je otišla, nisam se micala, a onda sam se vratila do svog ormarića, strpala knjige nazad u torbu i napravila nešto što nikad nisam - izletjela iz škole u namjeri da markiram ostatak dana.

Nisam tip osobe koji bježi od problema, ali kad ne vidim svjetlo na kraju tunela, bježanje mi se čini kao jedino rješenje.

Ova situacija s Amandom mi se činila kao tunel dugačak osamdeset kilometara i sve što sam željela bilo je upravo pobjeći - pa makar to bilo samo na jedan dan.

Izletjela sam iz školskog dvorišta i potrčala što dalje od škole, Amande, Natea i svih drugih problema.

Zaista, bijeg je ponekad jedini spas.

Srušila sam se na klupu na autobusnom kolodvoru i bespomoćno se raširila po njoj. Drhtavim rukama sam izvadila mobitel i natipkala jednu brzu poruku mami.

Neće me biti ostatak dana. Svoje razloge ispričat ću ti kada se vratim doma.

Nakon što sam poslala poruku, isključila sam mobitel u potpunosti i zavalila se na klupu. Nisam morala puno razmišljati gdje idem jer sam iste sekunde znala da idem kod dobre stare bake Rosemarie u Albany, makar posjet trajao samo dva sata.