Note ljubavi

04: "Da te ne poznajem bolje rekla bih da ti je stalo."

 AIDA JOHNSON

"Jesi li napokon shvatio?" upitala sam Daniela uzdahnuvši. Nije fora kada si sat vremena nakon završetka nastave još uvijek u školi, pokazajući nekom tupanu najlakše moguće lekcije iz matematike ove školske godine.

Na kraju sam, glupača, ipak popustila i odlučila mu pomoći. Jednostavno sam morala. Savjest mi nije dopuštala da ga odbijem.

"Hm, da, ali možeš li mi još jedanput objasniti ovo?" upitao je i pokazao na jedan zadatak. Uzdahnula sam i ponovno ga riješila, ovaj put sporije objašnjavajući. Činio se veoma skoncentriran na ono što govorim.

Kada sam završila, na moje iznenađenje pogledao me zahvalnim pogledom. "Oprosti što ti konstantno dosađujem i tražim nešto od tebe. Obećajem da ću više prisustvovati satovima i potruditi se."

Ostala sam zatečena. Ovo zbilja nisam očekivala.

"Um... ma sve je u redu. Drago mi je što ćeš se više truditi", rekla sam i slabašno se osmjehnula. Prošao je rukom kroz kosu i počeo spremati stvari u torbu.

Kada je krenuo van knjižnice, zaustavio se i okrenuo prema meni s osmijehom. "Oprosti što sam ovako nepristojan i još te nisam pitao za ime."

Nasmiješila sam se u sebi. Zbilja je lijepo znati da netko od mojih vršnjaka misli na mene. "Aida. Aida Johnson."

"Kužim", rekao je i osmjehnuo se. "Vidimo se sutra, Aida."

Osmjehnula sam se. Daniel uopće nije toliko loš. Pa naravno, od onog seronje nitko ne može biti gori.

Pokupila sam sve svoje stvari i stavila ih u torbu, pogled nakratko bacivši na sat na zidu. Imam još taman deset minuta dok se škola ne zaključa i sve koji su ostali ne izbace.

Trčala sam praznim hodnicima, nadajući se da ovaj put neće zaključati školu prerano i bez provjere je li netko ostao unutra.

Taman kad sam zašla za jedan hodnik, umalo sam se spotaknula na nečiju torbu koja je bila nemarno bačena nasred prolaza. "Koji...?" namrštila sam se i podigla pogled. Vrata jedne od učionica su bila lagano odškrinuta pa sam se na prstima prišuljala i ugledala Natea i Amandu kako sjede na klupi okrenuti jedno prema drugom.

"Što te muči cijeli dan, hajde reci mi", Amanda je zabrinuto upitala Natea koji je odsutno zurio kroz prozor.

Uzdahnuo je i zagrizao usnicu, prošavši rukom kroz kosu i tako ju još više uneredivši, nakon čega je prebacio pažnju na nju. Neću lagati, bila sam ljubomorna zbog načina na koji ju je gledao. Željela sam pronaći dečka koji će mene tako gledati jednog dana. Mislim, nije ju gledao kao da ju voli, ali izgledalo je kao da mu znači. Meni bi i to bilo dovoljno.

"Ma stvari su loše doma", promrmljao je. Igrao se rubom majice i izbjegavao pogledati ju u oči. "Ono, starci su toliko razočarani u mene zbog onog sranja jučer da uopće ne pričaju sa mnom."

Kad ga je dirigent, bolje rečeno diktator Anderson poslao kod ravnatelja jučer, nije se vraćao do kraja probe. Atmosfera je bila toliko nategnuta da mi nikad nije bilo draže što sam napustila salu u kojoj su se inače odvijali koncerti.

"Ravnatelj mi je rekao da ako ikad napravim nešto slično da će me izbaciti."

"Da te ne poznajem bolje rekla bih da ti je stalo", primijetila je Amanda. I ja sam to primijetila.

"Nije mi stalo", rekao je i podigao pogled prema njoj. "Samo se jednostavno ne želim do kraja života baviti klasičnom glazbom."

"Hej", rekla mu je blago i približila se. "Nemoj se brinuti zbog toga. Uvjerena sam da tih sat i pol dvaput na tjedan možeš izdržati bez da kažeš nešto što ćeš požaliti."