Note ljubavi

30: "Doći će on pameti."

Guys, ovo je pravi nastavak haha :D
Nadamo se da se nitko ne ljuti previše ❤

AIDA JOHNSON

"Glupi... seronja... idiot... kreten... mrzim... ga!" isprekidano sam govorila dok sam bacala jastuke po sobi. Elle je sjedila na mojoj radnoj stolici, jela M&M's i u tišini promatrala moj mali izljev bijesa. "On će meni... da sam to... napravila iz... osvete!"

Dok sam kidala jastuke, ona se s M&M'sa prebacila na Skittlese. Ljutito sam je pogledala i otela joj cijelu kutiju Snickersa koju je upravo planirala smazati.

"Achelle! Prestani jesti moje slatkiše koji su trenutno potrebniji meni nego tebi!" viknula sam i raširila ruke. "Je li tebi uopće stalo do onoga što mi je gospodin dotični napravio?!"

Pogledala me kao da sam pala s Marsa i duboko uzdahnula. "Naravno da mi je stalo, Aida, ali što da ja sad radim? Gadno je zasrao, da, ali još uvijek ti odlučuješ hoćeš li mu oprostiti ili ne. Pričala sam s Danom, usput. Vaš raskid je psihički ubio Natea."

"Zaslužio je to!" rekla sam, sad već na rubu suza. "Zaslužio je..."

Ustala je sa stolice čim je shvatila da ću početi plakati i povukla me u čvrst zagrljaj. Dosta dugo nisam imala nekog tko bi me ovako zagrlio i rekao da će sve biti u redu, osim mame. No ipak, nisam ni mami mogla reći baš sve. Elle mi je došla kao anđeo poslan s neba.

"Doći će on pameti, Aida, obećavam ti", šapnula je dok mi je dlanom gladila kosu. "Sve će biti u redu."

* * *

Tjedan dana nakon incidenta s Nateom i mog suspendiranja, još uvijek sam nosila longetu.

Punih sedam dana sam se izležavala, spavala, jela, a ponekad čak i plakala. Jedino što me još uvijek nekako držalo optimističnom jest to da za tri dana skidam ovu prokletu longetu.

Što se Natea tiče, taj me seronja zvao deset puta na dan. Nisam mu se htjela javiti. Prije tri dana sam mu blokirala broj, pa je zvao Elle. Jednom je čak i došao kod mene doma, no Elle je otvorila vrata i isto tako mu ih zatvorila pred nosom. Bila sam prisiljena ponovno odblokirati broj i svaki put prekinuti poziv.

Nisam znala što da učinim. Nisam mu htjela tek tako oprostiti, ali voljela sam ga. Svaki put kad bi me zvao prsti su mi letjeli prema tipki javljanja, no ubrzo bih se odgovorila od toga i prekinula poziv. Nisam znala što da učinim stoga sam išla po savjet osobi koja je jedina ovdje bila hladne glave i puna iskustva.

Išla sam baki u posjet.

I sada u autobusu znam da je to bila dobra odluka. Ostat ću kod nje jednu noć, razgovarati s njom i ohladiti se od svega. Trebalo mi je to, a uostalom, baku nisam vidjela sto godina.

Čim sam izašla iz autobusa, počela sam koračati dobro poznatim gradom, promatrajući zelenilo oko sebe. U zraku se osjećao slani morski zrak što mi je itekako godilo za razliku od zagađenog Pertha. Moje misli su se odmah vratile na prošlo ljeto koje sam, kao i sto drugih, provela ovdje i poželjela sam da kraj školske godine dođe što prije kako bih ovdje pobjegla od svega.

Albany je bilo mjesto u kojem bih voljela živjeti i zasnovati obitelj. Nije bilo previše prometa i svatko je gledao svoja posla. Osim toga, plaža je bila predivna. Ondje sam pronašla jedno skriveno mjesto i bila sam bila uvjerena da za njega nitko nije znao. Često sam odlazila ondje kad sam željela biti sama.

Nakon desetak minuta hodanja sam napokon došla do bakina susjedstva. Iako je bilo oblačno, zrake sunca su se ipak uspjele probiti kroz tamne oblake i donekle me zagrijati. Baka je sjedila na trijemu i ljuljala se, pijući čaj i listajući prastari album za slike.

"Hej bako", rekla sam dok sam se uspinjala uz stepenice. Nasmiješila sam joj se kad je podigla pogled i po prvi put u tjedan dana sam bila zaista sretna.

"Oh, zlato, došla si!" rekla je i nasmijala se. "Baš sam razmišljala kako si narasla, draga. Na ovim slikama si bila tako mala..."

Okrenula je album sa slikama prema meni te sam ondje jasno mogla vidjeti slike mene dok sam bila mala i nju kako sjedimo na plaži i gradimo dvorac od pijeska.

"Prošlo je puno vremena", rekla sam s tužnim osmijehom i sjela pored nje. Stavila mi je ruku na rame i blago ga stisnula.

"Nešto te muči. Reci mi, Aida, je li sve u redu?"

"Pa... ne baš", rekla sam i zamalo počela plakati. "Posvađali smo se. Nate i ja. Znaš, onaj dečko o kojem sam ti pričala."

"Aha, on. Sjećam se tog seronje. Pa, što se dogodilo?" upitala je. Blago sam se nasmiješila i počela joj pričati sve od kada me Amanda napala u dvorištu do našeg posljednjeg razgovora na kiši i njegovih neprestanih poziva.

"Gledaj dušo, svi ljudi učine nešto nepromišljeno. Svakog dana, svakog sata netko napravi neku glupost. Neki će za time žaliti, neki neće. Nate očito žali i ne želi prestati pokušavati stupiti u kontakt s tobom jer želi znati na čemu ste trenutno. Niste prekinuli, ali niste ni zajedno. Tebi treba vremena, njemu treba oprost. Ako mu je zaista stalo, potrudit će se da te pridobije natrag, ali nemoj ni ti biti hladna. Popusti mu malo", završila je.

Razmislila sam o njezinim riječima. Ta se ideja uopće nije činila loša. Val olakšanja preplavio je moju utrobu i osjećala sam se kao da mi je pao veliki teret s leđa.

Kada sam joj se htjela zahvaliti, začula se dobro poznata melodija mog mobitela. Na ekranu je pisalo Nateovo ime te mi je istog trenutka zastao dah u plućima.

"Hajde, javi se. Samo hrabro", rekla je i namignula mi. Duboko sam udahnula i pritisnula zelenu tipku.

"Aida?! Jebote, napokon si mi se javila!" uspaničeno je uzviknuo, a ja sam se lecnula jer je bio preglasan. "Molim te, slušaj me sad! Žao mi je! Tako mi je prokleto žao! Nisam razmišljao o onome što sam govorio, naravno da ju nisi napala iz osvete... oprosti, molim te!"

"Došao si pameti vidim", hladno sam rekla. Glas mi je zadrhtao pa mi je baka stavila ruku na koljeno i blago mi stisnila nogu. "Ne znam samo odakle ti ta glupost da sam ju napala iz osvete, zaboga! Ona je mene napala prva, ja sam se samo branila!"

Gotovo sam vikala iako mi to nije bila namjera. U tom trenu nisam bila ni tužna, već sam bila tako prokleto bijesna, i na njega i na Amandu.

"Molim te, ja... hoćemo se naći danas da o tome pričamo u četiri oka, a ne preko telefona?" očajno je upitao.

"Nisam u Perthu", odvratila sam, pokušavajući ignorirati ubod grižnje savjesti. Htio je ispraviti stvari... o, bože.

"Oh... a gdje si?"

"U Albanyju."

"Što ćeš tamo?" zbunio se.

"Došla sam posjetiti baku. Gledaj, Nate. Oprostit ću ti, hoću jednom. Ali do tada se moraš vraški potruditi da vratiš moje povjerenje. Optužiti me onako lažno nije bilo fer od tebe. Bila sam i sama u bedu zbog onog što sam napravila, nisam trebala još i tebe da mi to nabiješ na nos."

"Bilo što, Aida, napravit ću bilo što da mi oprostiš. Neću samo tako odustati od nas. Previše mi značiš da bih to napravio."

Nisam se ni trudila suspregnuti suze. Brzo sam ih obrisala, kimnula glavom iako me nije mogao vidjeti, prekinula poziv i prebacila pogled na baku koja me gledala s osmijehom na licu.

"Sve će biti u redu, vidjet ćeš."

Povukla me u zagrljaj, a ja sam naslonila glavu na njezino rame, dopuštajući suzama da slobodno klize.

Nadam se da hoće, bako. Nadam se.