Note ljubavi

01: "Čuvaj me se sutra u školi."

               AIDA JOHNSON

"Odlično, Aida", rekla je profesorica Evangelina, zadovoljno klimajući glavom. "Veoma sam zadovoljna."

Dok je ponovno držala govor o tome kako sam dobra učenica, zapravo najbolja koju je ikada imala u svojih trideset godina predavanja, lagano sam prstima prelazila po crnim i bijelim tipkama klavira. Iako bi se mnogo njih hvalilo svojim uspjehom na raznim natjecanjima, ja to nisam smatrala velikom stvari. Jednostavno, uživala sam u sviranju.

Na početku, iskreno, nisam. Glazbena škola mi se činila zanimljiva, ali nisam uživala u sviranju. Dan kada sam počela vježbati klavir do iznemoglosti bio je i dan kada sam saznala da sam posvojena, hladno ostavljena ispred vrata ljudi koji su kasnije postali moji posvojitelji. Moji roditelji.

Iako nemam pojma tko su mi biološki roditelji, svoje posvojitelje volim beskrajno mnogo.

Nema što nisu učinili za mene. Imala sam odjeću, imala sam hranu i piće, ali ono najvažnije, imala sam njihovu ljubav.

"Dobro draga, možeš li mi sada odsvirati onu Beethovenovu sonatu koju sam ti dala prošli put?" upitala me Evangelina, vjerojatno primjetivši da sam opet odlutala negdje u mislima. Ali, ne mogu si pomoći. U zadnje vrijeme prečesto razmišljam o svojim biološkim roditeljima. Kako bih bar nakratko prestala misliti na njih, vježbam klavir najmanje četiri sata na dan, dok ostatak iskoristim na učenje i pisanje zadaće.

Kratko kimnem glavom Evangelini i započnem sonatu, prvi stavak. Skladba je započela veoma nježno, jer sam zbog oznake piano morala svirati tiho. Što sam više taktova i nota odsvirala, jačina se pojačavala. Kada sam došla do oznake forte fortissimo, u skladbu sam unijela i svoj bijes, sve jače i oštrije svirajući. 'Zašto ste me ostavili?' 'Zar vam nisam bila dovoljna?'

Zamalo su mojim obrazima potekle i bijesne suze, ali morala sam se skoncentrirati na sonatu. Ponovno je zavladala tiha melodija, koja mi je donijela spokoj. Završnu notu odsvirala sam nježno, ponovno samu sebe ispunivši spokojem.

"Odlično, Aida. Nadmašila si samu sebe. Nemam niti jedne zamjerke", rekla je Evangelina sretno i zapisala si nešto u bilješke. S malim osmijehom sam kimnula i naslonila ruke na koljena.

"To je to za danas. Eh da, da ne zaboravim, ravnatelj Rowling me zamolio da ti kažem da nakon sata odeš do njegovog ureda. Navodno ima važnu ponudu za tebe", rekla je i zbunjeno se namrštila. Istu stvar sam i ja učinila. Ponudu?

"Um, u redu. Provjerit ću o čemu je stvar", rekla sam zbunjeno i pokupivši note, jaknu i mobitel, izašla iz učionice pozdravivši Evangelinu na izlasku. Bilo je veoma jezivo čuti jedino vlastite korake u hodniku glazbene škole, ali to je nešto na što sam se navikla svaki put nakon sata klavira. Začula sam glasove iz ravnateljevog ureda, dvaput pokucala na vrata i ušla kada sam začula poziv. Unutra su sjedili ravnatelj Rowling i još jedan stariji gospodin kojemu bih dala otprilike 60-ak godina. Oboje su mi se nasmiješili i pokazali na kožnu stolicu koja je bio preko puta starijeg gospodina. Pristojno sam pozdravila i sjela, pustivši stvari na stolić pored.

"Žao mi je na smetnji, ali profesorica..." započela sam dok me ravnateljeva ruka u zraku nije prekinula.

"Ne brini se, drago dijete, ne smetaš nam. Upravo suprotno, naišla si u pravom trenutku. Gospodin Anderson, bivši ravnatelj naše glazbene škole, gledao je snimak koncerta na kojem si svirala i veoma mu se svidjelo", rekao je ravnatelj dok mu se na licu ocrtavao ponosan osmijeh. Pogled sam prebacila natrag na starijeg gospodina i blago se osmjehnula. Tri sekunde me šutke i nepomično proučavao sve dok nije kimnuo i uzvratio osmijeh.

"Prekrasno sviraš, a i čuo sam za tvoja dostignuća na natjecanjima. Osnivam Klub mladih svirača, gdje bi mladi glazbenici poput tebe svirali u orkestru. Uzimam samo najbolje iz grada Pertha, jer se pripremamo za natjecanje u kojem ćete ako pobijedite moći svirati u ogromnoj opernoj kući Sydneyska opera. Prisustvovat će mnogo ljudi, među kojima su i jedni od najpoznatijih dirigenata. Na taj način svijet će lakše čuti za vas", rekao je gospodin i osmjehnuo se. "Bi li nam učinila tu čast i pridružila se orkestru?"

Zanijemila sam. Ovo je bilo upravo ono što sam čekala silnih godina.

"Naravno da pristajem!" rekla sam glasnije nego što sam trebala i izazvala njihov smijeh. Posramljeno sam se naslonila natrag na stolicu, pretpostavljam crvena kao paprika.

"Sutra je proba u 19:00 h u koncertnoj dvorani. Nadam se da ćeš doći", rekao je gospodin Anderson i blago se osmjehnuo. Uzvratila sam osmijeh.

"Ako nemate ništa protiv, ja bih..." započela sam ali me opet prekinula ravnateljeva podignuta ruka.

"Slobodno otiđi", rekao je. Uz pozdrav sam pokupila stvari koje su bile na stoliću i s radosnim osmijehom izašla van ureda.

Ali kao što to uvijek biva, netko je tu nevinu sreću morao uništiti.

Sudarila sam se s nekim i skoro pala na leđa da nije bilo zida iza mene. U tišini sam se uspravila, primajući se za glavu. Osoba s kojom sam se sudarila je prostenjala i uspravila se.

I u tom trenutku sva boja iz mog lica je nestala. Ispred mene je stajao Nathan Bennett, najpopularniji dečko u našoj srednoj školi.

"Pazi kuda hodaš", rekao je bijesno i krenuo niz hodnik. Stisnula sam bijesno šake dok mi se boja ubrzano vraćala u lice.

Nema više pristojne dame.

"Nek tvoja mama pazi kud hoda, seronjo", procijedila sam dovoljno glasno da me čuje. Zaustavio se i polako okrenuo prema meni. Doslovno su mu munje sijevale u očima.

Ups.

"Što si rekla?" polako je upitao približavajući mi se. Ponosno sam podignula glavu i pogledala ga izravno u divlje, zelene oči.

"NEK-TVOJA-MAMA-PAZI-SERONJO", polako sam mu ponovila, čvrsto stisnuvši usnice. Grubo je primio rubove moje otkopčane jakne sa svake strane i privukao me sebi.

Ono o čemu sam u tom trenutku trebala razmišljati jest bijeg. Ali, kvragu, sve što mi je u tom trenutku pomutilo zdrav razum jest sama njegova pojava. Njegov miris, muški parfem pomiješan s njegovim vlastitim mirisom, očaravajuća crna kosa i zelene, proljetne oči, koje su bile upravo suprotne njegovoj hladnoj osobnosti.

Sranje.

"Da to više nikada nisi ponovila, je li ti jasno?" upitao je približivši se bliže mom licu, toliko blizu da sam jasno mogla osjetiti miris kokica u njegovom dahu.

Kokica!

"Čuvaj me se sutra u školi", dodao je gotovo zarežavši. Suzdržala sam se od preokretanja očima, no ništa nisam rekla. Ne jer se nisam usudila, već zato što bih rekla nešto zbog čega bih vjerojatno izgubila kontrolu.

"A kako ti znaš da idem u istu školu kao i ti?" upitala sam drsko. Promatrao me ubojitim pogledom.

"Ne možeš me prevariti, jer mnogo puta sam te vidio kako pišeš Danielovu zadaću iz povijesti", rekao je s malim, vražjim osmjehom.

Prokleta zadaća.

Promatrali smo se neko vrijeme u tišini, a onda se naposljetku okrenuo i otišao svojim putem, dok sam ja pokušavala vratiti disanje u normalu.

Čovječe. Znala sam da je seronja, ali nisam znala da je baš toliki. Popravila sam nabore na najdražoj majici i jakni, podigla stvari koje su pale prilikom sudara s poda i krenula u suprotnom smjeru od njega.

Sutra pod svaku cijenu moram pronaći način da izbjegavam Natea, makar se morala skrivati u smrdljivom ženskom zahodu dva sata.