Note ljubavi

26: "Morao sam te vidjeti."

(Malo smo bile lijene i nijednoj se nije dalo pisati tako da se ispričavamo što nastavka nije bilo dosta dugo. Pokušat ćemo idući objaviti što prije, no zbog obaveza ne obećajemo ništa :/ ljubimo vas sve💕😘)

AIDA JOHNSON

Polako sam otvorila oči što je bila poprilično loša ideja jer je bol automatski nastupila. Prostenjala sam, uhvativši se za glavu. Točnije, pokušavši. Osjećala sam se tako mlitavo i kao da to nisam bila ja u svom vlastitom tijelu.

Nalazila sam se u bolničkoj sobi. Ne bih ni shvatila da sam se nalazila u bolnici da kroz prozorčić na vratima nisam vidjela medicinske sestre i doktore kako jure. Soba nije bila mrtvački bijela i hladna već nekako ugodne svijetloplave boje. Nije čak bilo ni onih čudnih aparata oko mene.

"Kako se osjećaš?" upitao je netko s moje lijeve strane. Okrenula sam se i ugledala nečitljivo Michaelovo lice.

"Kao da sam pala sa stepenica", rekla sam beživotno. Zadnje čega sam se sjećala bila je vožnja u Michaelovom autu prema bolnici.

"Imaš sreće. Zapravo, cijeli orkestar ima sreće. Samo si natukla ruku i, iako je bilo bolno, nisi je slomila. Proći će za tri tjedna, taman kad je natjecanje. A što se tiče glave, nije bilo potresa mozga iako si izgubila svijest. Vjerojatno ćeš imati neku kvrgu na čelu", rekao je i osmjehnuo se. Nisam mogla a da ne ispustim uzdah olakšanja.

"Jesu li došli moji roditelji?" upitala sam tupo. Osjećala sam se nekako previše mlohavo i slabo. Desnu ruku, na koju sam pala, nisam se ni usudila pogledati.

"Jesu. Razgovaraju s doktorom. Iako on kaže da se ništa strašno i ozbiljno nije dogodilo, zabrinuti su."

"A što je s..." započela sam, ali prekinula su me vrata koja su se iznenada otvorila.

Unutra je ušao Nate s buketom cvijeća i nekoliko balona na kojima je pisalo 'brzo ozdravi.' Porumenjela sam ugledavši taj prizor i nasmiješila se kad je prišao krevetu i poljubio me u čelo.

"Kako se osjećaš?" upitao je. U potpunosti je ignorirao Michaela zbog čega me odjednom obuzela neka tuga.

"Ne znam", odvratila sam iskreno. Nate je izgledao kao da će nešto reći, ali prekinuo ga je doktor koji je ušao u sobu.

"Kako se osjećaš, Aida?" upitao je proučavajući moje lice.

Kunem se, ako me još netko to pita, počet ću vrištati.

"Dobro", promrmljala sam.

Doktor je zamolio Natea i Michaela da izađu van kako bi me mogao pregledati, a kad smo ostali sami počeo mi je objašnjavati kako imam sreće što nisam dobila potres mozga s obzirom koliko sam jako udarila glavom, ali da će mi ostati kvrga. Ubiti, rekao mi je sve što mi je Michael već rekao.

Nakon toga su u bolničku sobu ušli moji roditelji. Mama je histerizirala, a tata šetkao okolo mrmljajući si u bradu da će ih sve tužiti.

Meni je postalo toliko muka od sve te pažnje koju su mi davali da sam poželjela pobjeći nekamo, samo da se na nekoliko sati maknem od svega. Nisu napuštali moju sobu i nisu dozvoljavali da Nate uđe jer je po njihovoj logici, koju su samo oni razumjeli, on bio kriv za ono što mi se dogodilo. Došla mi je Elle zajedno s Danielom, neke cure s orkestra koje su mi rekle da je Gloria suspendirana pa čak i Edward Anderson, odnosno Michaelov otac, što me, da budem potpuno iskrena, poprilično šokiralo.