Note ljubavi

03: "Upozorili su me na tebe."

NATHAN BENNETT

"Ja i dalje ne vjerujem da si pristao na to", moj najbolji prijatelj Daniel je puhnuo, gurnuvši ulazna vrata škole.

"A što sam drugo mogao, Dan?" uzdahnuo sam. Pogledao sam oko sebe ne bih li ugledao Amandu, zgodnu curu s kojom ponekad zabrijem, međutim u svoj toj rulji koja trči kako bi stigla na autobus nisam ju nigdje uočio. "Starci bi mi oduzeli sve živo i neživo i", tu sam stišao glas kako nitko ne bi čuo, "natjerali me da se do kraja života bavim sviranjem violončela."

Dan je zagrizao usnicu, vjerojatno razmišljavši što bi mi odgovorio, međutim čak i da je uspio smisliti nešto, nije imao prilike zucnuti jer sam uočio Amandinu plavu kosu i, uz riječi pozdrava koje su bile upućene Danu, potrčao prema njoj.

"Pa mišu", zapiskutala je kad me ugledala. "Tražila sam te cijeli dan."

"I ja sam tebe, maco", promrmljao sam joj na uho dok mi je erekcija pulsirala u gaćama. Fasciniralo me to kako se, svaki put kad ju ugledam, napalim.

Primijetila je to pa se vragolasto nacerila, povukavši me za ruku nazad prema školi. Zaključala nas je u jednu od kabina u zahodu, bacila žvaku koju je žvakala u koš i bacila se na posao.

* * *

Debelo sam kasnio na orkestar, toga sam bio itekako svjestan, međutim nije me bilo briga.

Kofer za violončelo mi je bio na leđima i polako sam otvorio vrata dvorane u kojoj su se probe trebale održavati. Možda bih čak i ušao neprimjetno, no vrata su zaškripala i svi pogledi su bili uprti u mene.

I tada je krenulo došaptavanje.

'Tko je ovaj?'

'Isuse, to je Nathan Bennet iz srednje škole Perth!'

'Kako je samo zgodan!'

Suzdržao sam se od preokretanja očima i prebacio pogled na ravnatelja i još druga dva čovjeka koji su stajali pored njega. Doduše, jedan je izgledao kao da će svakog trena otegnuti papke, ali shvaćate moju poantu.

"Nathane, već smo mislili da se nećeš pojaviti", srdačno je rekao ravnatelj i opet je počelo došaptavanje no utišao ih je. "Sjedni, molim te."

Uočio sam jedinu praznu stolicu na sredini pozornice i nespretno došao do nje te sjeo. Osjećao sam poglede svih prisutnih na sebi, no ignorirao sam ih i fokusirao se na bilo što drugo. Nisam želio izgubiti živce.

"Dakle, sad kad smo svi ovdje, želio bih reći nekoliko riječi. Ovo je Edward Anderson i zahvaljujući upravo njemu je sve ovo organizirano..."

Bla, bla, bla, bla. Nisam ga slušao nego sam pogledom vrzmao po licima prisutnih. Nitko mi nije bio previše poznat, ali taman kada sam se planirao opet vratiti u stvarnost, ugledao sam onu malu bezobraznicu od jutros. Sjedila je uspravno poput metle, blijeda kao sir. Gledala je u ravnatelja, no skrenula je svoju pažnju na mene nakon nekoliko trenutaka. Odmah je odvratila pogled, a ja sam se vragolasto osmjehnuo.

Joj što volim kad imam takav utjecaj na druge djevojke.

Doduše, ova mala (nije baš mala, ali je mlađa čini mi se) mi se uopće ne sviđa. Uštogljena je, ali onda opet, što sam mogao očekivati? Svi klaviristi su takvi.

Pljesak me trgnuo iz misli i naglo sam se uspravio. Pogledao sam naprijed, točnije u ravnatelja i one tipove. Sva trojica su se smiješila iako je osmijeh čovjeka ravnatelju s lijeva bio ukočen i lažan.

Starac se nakašljao prije negoli je počeo s pričom. "Stvarno mi je jako drago što ste se svi odazvali. Cilj nam je da osiguramo dobru karijeru onima koji misle ići na akademiju, a onima koji ne žele dobru zabavu. Možete otići sad, a možete i ostati. Međutim, ako ostanete, nema više odustajanja."

Na trenutak je nastupila tišina.

Tišina u kojoj sam se ja jako želio ustati i napustiti salu, ali cijeli život mi je ovisio o ovom sranju. Stoga sam, na čuđenje svih prisutnih, ostao sjediti grizući unutarnju stranu obraza i cupkajuć nogom gore-dolje. K vragu, bio sam bijesan.

"Sada vas ostavljamo s mojim sinom, Michaelom Andersonom. Doći ćemo ovdje možda pet minuta prije kraja probe", rekao je starac i sporim koracima izašao iz sale skupa s ravnateljem. Istog trenutka nakon što su izašli, Michaelu je osmijeh sa lica naglo pao i pretvorio se u hladnu fasadu.

"Znači, moram voditi dječurliju", glasno je prosiktao sam sebi kroz zube. U sali je nastala tolika napetost da se mogla rezati nožem.

"Dobro, dakle ovako ćemo. Pravilo broj jedan: u ovih sat i pol vremena nema izlazaka, čak ni na WC. Pravilo broj dva: ako vam ikada zatreba pomoć, snađite se sami. Ne zanima me kako. I pravilo broj tri: nema nikakvog međusobnog razgovora, bilo to tiho došaptavanje ili traženje pomoći. Jesam li bio jasan?" govorio je hladno, ali dovoljno glasno. Zavladala je tišina. Zbunjeno sam se namrštio. Zar mu se ama baš nitko neće suprotstaviti?

Mlakonje.

"Ne, niste dovoljno jasni. Koliko ja znam, pravo na zahod ne bi smjelo biti zabranjeno. I da, mislim da bi svaki dobar profesor ili dirigent objasnio nejasnoće ako ga se pita. Ne želite si valjda upropastiti taj teško postignuti ugled jednog od najboljih dirigenata u svijetu?" upitao sam nezainteresirano podigavši jednu obrvu.

Začuo sam zabavljeno hihotanje u gledalištu koje je bilo u tami. Nisam ni dvaput trebao razmisliti kako bih znao da je to Daniel, koji nije imao pametnija posla osim doći ovdje i slušati nas kako sviramo. Mnogo znatiželjnih pogleda pretraživalo je gledalište, ali na njihovu žalost, ništa se nije vidjelo. Ni sam nisam bio siguran kada i kako je ušao, a da vrata nisu kao meni zaškripala.

Očito Michaela smijuljenje u gledalištu nimalo nije zanimalo.

Lice koje je bilo upereno prema meni bilo je toliko crveno da sam pomislio da će eksplodirati. Izgledao je urnebesno i morao sam se suzdržati od smijanja.

"Ti si Nathan, zar ne?" upitao je. Kimnuo sam glavom. "Upozorili su me na tebe, ali da ti odmah kažem da to neće paliti kod mene. Svoja sranja zadrži za sebe ili se ne moraš ni pojavljivati, jasno?"

U tom trenutku mi je došlo da ga raspalim šakom. "Ako su vas upozorili na mene onda valjda znate da svoja sranja nikad ne zadržavam za sebe. Ja sam vam otvoren tip. Ljude poput vas čitam k'o knjige."

Iako nikad ne čitam knjige, ali u redu. Začulo se meškoljenje iza mene, no sve to sam ignorirao i nastavio zuriti u Michaela kojem je gotovo para šikljala iz ušiju. Prekrižio je ruke preko prsa. "U redu. Kako bi mene pročitao?"

"Oh, to je lako", rekao sam bez razmišljanja. "Vi ste jedan egocentrični kreten koji misli samo na svoje dupe. I novac, dakako", dodao sam uz usiljeni osmijeh.

Činilo se kao da su svi oko mene zadržavali dah, pa čak i Dan. Profesor je svoje podeblje usnice stisnuo u ravnu liniju i zurio u mene pogledom hladnokrvnog ubojice, a kad je progovorio - neću lagati - prošli su me trnci.

"Izvoli kod ravnatelja. Istog trena."

... Ups.