Note ljubavi

13: "Boli me kurac za violončelo."

NATHAN BENNETT

Kasnila je.

Sjedio sam sam u knjižnici s knjigom i bilježnicom iz matematike otvorenima ispred sebe i svako malo pogledavao na sat na mobitelu. Nastava je završila prije pola sata, a nje nema.

Doduše, nisam je ni vidio danas u školi. Čudan osjećaj grčenja mi se proširio trbuhom i trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da sam zabrinut.

Smiri se stari. Vjerojatno ima neku prehladu, ništa zabrinjavajuće.

Duboko sam udahnuo i naslonio glavu na ruke, pitajući se što se to, dovraga, događa sa mnom.

Aida, eto što.

Kada sam zamolio unutarnji glas da mi bolje objasni na što točno misli kad kaže Aida, netko se srušio na stolicu preko puta mene.

Nitko nije mogao ni naslutiti koliko je to razočaranje bilo kada sam umjesto uvijek raspoložene Aide ugledao nekako čudno raspoloženu Amandu.

"Još je nema?" rekla je zabrinutim glasom, ali nešto mi je u njezinim očima govorilo da je sretna zbog toga.

Suzio sam oči. "Da, znaš li možda zašto?"

"Tko? Ja? Naravno da ne", rekla je i prezirno puhnula. "Kako bih mogla znati što ta odvratna štrebe..."

Čim je ugledala moj hladan izraz lica, prestala je s nepotrebnim brbljanjem i iznenađeno me pogledala. I sâm sam bio iznenađen kada sam shvatio da ispod stola grčevito držim dlanove stisnute u šake.

Zadnjih nekoliko dana sam u potpunosti ignorirao Amandu i sve njene poruke i pozive. Stvarno ne znam što mi se počelo događati. Stalno sviram violončelo, od jutra do mraka, i možda najmanje pedeset puta sam ovaj vikend odsvirao Let it go, prisjećajući se njezina izraza lica dok svira klavir.

Toliko sam svirao tu prokletu pjesmu da je i Gabby bilo muka gledati ponovno Snježno kraljevstvo.

"Što se događa s tobom? Nije valjda da si se..." započela je Amanda i ruku stavila na usta u iznenađenju. Zbunjeno sam ju pogledao.

"Nije valjda da sam se...?" upitao sam još uvijek zbunjen.

Budalo, pokušava te pitati jesi li se zaljubio u Aidu.

"Znaš ti dobro što", rekla je. "Ti si se zaljubio."

Nakon tih riječi sam osjetio kako mi obrazi gore. Koji mi je vrag? Nikad se ne crvenim.

Spustio sam glavu i počeo skupljati knjige u torbu. "Nisam", drsko sam odgovorio. "Dobro znaš da se ja nikad ni u koga ne zaljubim. A sad, ako nemaš ništa pametnije za reći, ispričaj me, jer ja idem."

Izletio sam iz knjižnice i žustrim se korakom uputio prema izlazu iz škole. Vraga sam se zaljubio. Nisam. Nemoguće. Premalo ju poznajem da bih se već zaljubio.

Odmahnuvši glavom, izašao sam iz škole i uputio se doma. Trebam sna.

* * *

Mrzim utorak. To je kao druga verzija ponedjeljka.

A i činjenica da me Aida nijednom nije pogledala danas ubijala me u pojam. Zar sam nešto loše napravio? Koliko se sjećam, ispričao sam joj se za svako sranje i dobro pazio što govorim. Čak sam ju i spasio od drogiranja.

Zašto se onda ljuti?

Najviše mi je zasmetalo kad mi je preko Dana poručila da mi ne može nakon škole objasniti matematiku jer je u kazni zato što cijeli dan jučer nije bila doma, ali sumnjao sam u to. I mislim da je znala da nisam popušio njezino sranje od isprike jer je izletjela iz učionice matematike čim je zvonilo za kraj nastave.