Note ljubavi

23: "Moj posao je da brinem."

(Nastavka ponovno nije bilo sto pet godina, ali sad je ovdje i ispričavamo se na kašnjenju. Uživajte!)

NATHAN BENNETT

Kasnio sam, po dobrom starom običaju, na generalnu probu komorne. Bila je to posljednja proba prije nastupa, koji će se održati idućeg utorka. Te glupave probe su mi prošle nekako prebrzo, kao da sam samo djelomično bio prisutan.

Nisam mogao vjerovati da je već bio kraj petog mjeseca i da ću za nešto manje od mjesec dana zauvijek napustiti srednju školu. Nisam imao pojma što bih želio dalje sa životom, nisam poslao nijednu prijavnicu na fakultet jer nisam imao potrebu za time, iako je moja mama inzistirala. Na zidu iznad kreveta imam zaljepljeno jedno desetak slika koje sam skinuo s neta, a koje označavaju samo neka od mjesta koja sam želio posjetiti.

Plan mi je bio prodati violončelo, ali budući da su mi ga uzeli - ili bolje rečeno ukrali - to je palo u vodu. Djedovo violončelo nisam namjeravao prodati ni da mi je život ovisio o tome iako bih, s obzirom na to iz koje je godine, vjerojatno dobro zaradio.

Gurnuo sam vrata učionice broj šest i ondje zatekao Aidu, Alexa i Michaela. Atmosfera je bila nategnuta, a sudeći po izrazu Aidina lica, Alex joj je dosađivao. Bolje bi mu bilo da joj nije napravio ništa nažao, inače bih mu u suprotnom razbio tu šugavu njušku.

Ona kao da je odahnula kad me vidjela. Uputila mi je mali osmijeh, a uzvratio sam joj vragolasti cerek i namignuo. Jučer kad smo pričali preko telefona, totalno se opustila i govorila stvari koje mi oči u oči vjerojatno nikad ne bi rekla. Zato mi je sad bilo poprilično zabavno kad su joj obrazi poprimili crvenu boju i posramljeno je spustila glavu, iako sam primijetio, prije negoli je kosom prekrila lice, da osmijeh nije skidala.

Onda sam prebacio pogled na Alexa koji me promatrao kao da sam mu usmrtio obitelj pred očima. Samo sam mu uputio gadljiv pogled i usmjerio pažnju na zamišljenog Michaela. Čudilo me što se već nije izderao na mene zbog kašnjenja.

"Znam, sve znam", rekao sam kad me pogledao. "Kasnim."

"Nema veze", odsječno je rekao. "Samo se pripremi pa ćemo početi."

Otvorio sam usta kako bih mu odbrusio, a onda ih zatvorio, zbunjeno ga pogledavši. Bio sam stopostotno uvjeren da će se izderati na mene, reći mi da sam nemaran ili tako nešto, ali ostao sam blago šokiran kad ništa od toga nisam čuo.

Nešto se dogodilo. Nemoguće da se takav seronja iz čista mira promijeni, nešto se moralo dogoditi da bi se promijenio.

Znao sam to po sebi.

Sjeo sam na stolicu pored Alexa, iako sam se malo odmaknuo od njega i više se približio Aidi. Njenu dugačku smeđu kosu je isplela u dvije pletenice, na sebi je nosila običnu bijelu košulju i crne traperice i odjednom me obuzeo nagon da ju vidim u haljini.

Protresao sam glavom i pažnju obratio na Michaela koji je stajao s rukama iza leđa i gledao u neku točku negdje iza mene.

"Znate svi da nam je ovo zadnja proba", započeo je. "Još ćemo jednom odsvirati cijelu skladbu od početka do kraja jer mislim da smo dovoljno uvježbani i da nema potrebe za forsiranjem. U svakom slučaju, odlični ste. Znam da vam to ne govorim često, ali zadovoljan sam."

Okej, tko je ovaj čovjek i što je učinio s onim Michaelom Andersonom, seronjom i narcisom kakvog svijet nije vidio?

Ako je suditi po Alexu, i on se pitao to isto. Aida je, pak, imala sitan osmijeh na licu i nešto mi je govorilo da je ova iznenadna promjena imala neke veze s njom.