Note ljubavi

39: "Hoćeš li mi ikada oprostiti?"

(Žao nam je što nastavak kasni, ali Mirti je crko mob te se rijetko čujemo, a ja teško da išta napravim bez nagovora Mirte hahah. Plus sam se sva uživila u svoju priču Accidental love so... oprostite mi❤

Ne brinite se, za par će dana dobiti novi mobitel tako da će se sve nastaviti onako kako je i bilo :)

Volimo vas❤)

AIDA JOHNSON

Koliko teško može biti vođenje razgovora sa ženom za koju si tek nedavno saznala da ti je prava majka?

Odgovor je: veoma teško.

Sjedile smo u potpuno praznom kafiću Kod Nancy, čekajući da konobarica dođe i pokupi naše narudžbe. Petljala sam prstima i gledala u njih. Kada sam ovlaš podignula pogled tek da iz znatiželje vidim šta ona radi, vidjela sam da radi istu stvar. Međutim, naše petljanje prstima prekinula je konobarica u srednjim godinama koja je naišla baš u trenutku kada su se Lizine i moje oči srele.

"Dobar dan, što želite... Liza?" upitala je šokirano je gledajući. Liza se sramežljivo osmjehnula i promeškoljila u stolici.

"Hej, Marie. Kako si?"

"Super, hvala na pitanju! Godinama te nije bilo čovječe, zadnji put kad si bila u Perthu bilo je prije zadnjeg semestra na glazbenoj akademiji!" rekla je uzbuđeno Marie i zagrlila ju.

Glazbena akademija? Liza je išla u glazbenu akademiju?

Kada su se razdvojile, Mariin pogled je pao na mene te se ona zbunjeno namrštila.

"Je li to...?" započela je, ali je ostatak rečenice ostao visjeti u zraku. Šokirano me gledala. "Isuse Bože! Ista je ti! Zar ste se ti i Michael vjenčali? Mala ima oči i pogled poput njega!"

Spustila sam pogled na stol. Koliko mi je ova žena išla na živce, toliko sam željela pobjeći odavde i otići na kraj svijeta tako da me nitko ne bi mogao pronaći.

Ispravka: željela sam pobjeći odavde s Nateom i otići na kraj svijeta tako da nas nitko ne bi mogao pronaći.

"Marie, možeš li nas pustiti same? Molim te?" tiho je progovorila Liza i pogledala ju pogledom punim tolike tuge da sam zamalo došla do nje i počela je tješiti.

Na kraju, ništa nismo ni naručile. Marie nam je objema donijela vodu te se između nas spustila neugodna tišina.

Skupila sam hrabrosti i pogledala ju. Svojim jantarnim očima je već gledala u mene, te sam ja progutala jednu nervoznu knedlu.

"Da čujem. Ispričaj mi sve."

Duboko je uzdahnula. "Živjela sam ovdje u Perthu. Pola svog života, zajedno sa mojim ocem. Kao i ti, pohađala sam glazbenu školu i zaljubila se u violinu. Još u osnovnoj sam upoznala Michaela. Nije mi se sviđao. Niti malo. Svirao je klavir i... dovoljno je reći da je bio veoma bahat i bezobrazan. Dolazio je iz uspješne obitelji glazbenika i uzdizao se do neba, što je meni neopisivo išlo na živce. Zamisli samo moje lice kada sam shvatila da ću s njim u srednjoj glazbenoj provesti još četiri godine! Čisti užas!" rekla je i zamalo se nasmijala. U mojoj glavi je bilo toliko mnogo informacija koje nisam znala kako pohraniti, a tek je bio početak.

Međutim, znatiželja je prevladala i ja sam nastavila slušati.

"Međutim, nešto se počelo događati. On je postao... drugačiji. Zaljubio se u dirigiranje. Obožavao je to. I... pa, dovoljno je reći da je postao i zgodan. Trebale su mi dvije godine da shvatim da sam se zaljubila u njega, a tada sam imala šesnaest. Pokušavala sam to suzbiti, jer on na mene nikada nije obraćao pažnju. Aida, bili smo previše različiti. Čim sam se zaljubila u njega znala sam da od toga neće biti ništa."

Pogledala sam u svoje ruke, odjednom imajući Natea u glavi. Po osobnosti je bio isti Michael.

Jezivo.

"Trudila sam se što ga manje gledati kada bi ga vidjela u prolazu. Međutim, to je postalo nemoguće kada sam u četvrtom srednje počela ići na komornu s njim i Adrianom. Adrian je... pa, on mi je mjesecima ranije priznao da je zaljubljen u mene. Bilo mi je drago zbog toga, znaš. Željela sam da se nekome sviđam, iako to nije bio dečko od kojeg sam to očekivala. Komornu nam je vodio Edward, jer nije imao nitko drugi. Mislila sam odustati od Michaela, bila sam čak i blizu tome, međutim,  jednog dana je sve krenulo nizbrdo. Adrian je bio ljut na mene jer još uvijek nisam zaboravila Michaela i... udario me."

Šokirano sam je gledala. Spustila je pogled na čašu vode, pokušavajući se sakriti od mog pogleda. Uhvatila sam ju za ruku.

"Molim te, nastavi."

Osmjehnula se i čvrsto mi stisnula ruku. "Onda je došao Michael i pretukao ga na mrtvo ime. Adrian je nakon toga pobjegao i ostavio nas same. Moja je usnica za to vrijeme krvarila zbog jačine udarca. Bio je tako pažljiv, Aida. Odveo me negdje i pobrinuo se za moju ranu. Užasno se brinuo iako nije bilo ništa strašno. Od tog dana smo počeli razgovarati. Čak sam i prestala nositi široku odjeću kako bih bila ljepša samo za njega. Bili smo najbolji prijatelji, ali on me još uvijek nije gledao kao djevojku s kojom bi mogao biti u nečem višem od prijateljskog odnosa. Drugi su se dečki počeli zanimati za mene te je tek tada priznao svoje osjećaje prema meni, sve zbog toga što je bio ljubomoran. I tako je zapravo počela naša priča."

Dok je pričala, promatrala sam je s potpunim zanimanjem. Čovječe, ponekad stvaran život zbilja može biti poput sapunice.

"Zajedno smo krenuli na glazbenu akademiju. Voljela sam ga. Zbilja. Bili smo najsretniji par na akademiji i svi su zapravo znali tko su Liza i Michael. Prije zadnjeg semestra, saznala sam da sam trudna s tobom. Bila sam sretna, a istovremeno i zabrinuta jer nisam znala kako će Michael reagirati. Željela sam da te zajedno odgajamo te sam se išla posavjetovati s Michaelovom majkom koja je došla u Sydney preko vikenda da nas posjeti. Uvijek je bila draga prema meni, pa sam mislila da će i sada imati razumijevanja. Međutim, dogodilo se nešto što uopće nisam očekivala. Grubo mi je rekla da Michael neće prihvatiti dijete ni pod koju cijenu i da je njemu jedino stalo do karijere. To mi je slomilo srce iako sam znala da je u pravu. Maštao je o karijeri dirigenta godinama i..." zastala je rasplakavši se. Došla sam s druge strane stola i zagrlila ju. Držala me kao da joj život ovisi o tome i neutješno plakala.

A ja? Tihe suze slijevale su se niz moje obraze. Svaka njezina riječ mi je zabijala bodež u srce. Nisam to više mogla podnijeti, ali željela sam čuti sve što je ostalo do kraja.

"Dala mi je novce da pobacim i otjerala me. Otjerala. Bilo mi je previše, Aida. Nisam te mogla pobaciti. Jednostavno... nisam. Čak i dok si bila veličine makova zrna mogla sam osjetiti kako u meni raste novo biće, ovisno o meni i dušom i tijelom. Tada si postala moje sve. Kupila sam kartu na aerodromu za Melbourne, gdje je živjela moja sestra. Čekala sam svoj let dva sata, i sat vremena prije polijetanja sam odlučila da kažem Michaelu. Znala sam gdje je jer je te večeri bila rođendanska zabava naše kolegice s fakulteta. Ono što sam tamo vidjela mi je potpuno slomilo srce, kćeri. Ljubio je drugu djevojku onako kako je prije ljubio mene. Bila sam povrijeđena. Par sati nakon sam bila u Melbourneu, čekajući da se moja mala beba rodi. Nažalost, znala sam da ti trebaju i majka i otac. I bojala sam se. Michaelova obitelj je bila jako moćna, a tek kasnije sam shvatila na što je sve njegova majka bila sposobna. Znala sam gdje ću te odvesti. Alessia je bila moja najbolja prijateljica godinama, te je bila velika šteta što takva osoba nije mogla postati majka. Javila sam joj da dolazim. Razgovarala sam s njima. Zakleli su se da ćeš imati najbolje djetinjstvo na svijetu, i to je jedino do čega mi je bilo stalo. Jedva sam te ostavila. Srce me nezamislivo boljelo, ali znala sam da to moram napraviti. Hoćeš li mi ikada oprostiti?"

Spustila sam pogled. Tko god je ikada rekao da čovjek nema dušu, laže. Boljela me duša. Nisam znala kako je baš mene - nas - snašla ovakva sudbina, ali vrijeme se ne može vratiti.

Toliko godina sam provela u bijesu prema svojoj pravoj majci. Sada, kada znam istinu, bijes sam najmanje osjećala.

Tada sam znala što trebam učiniti.

"Opraštam ti... mama."