Note ljubavi

37: "Nećeš me sad valjda zaprositi?"

NATHAN BENNETT

Zbunjeno je stajala ondje, širom otvorenih očiju. Još ju nisu vidjeli i nisam znao je li to bila dobra ili loša stvar. Osmijeh kojeg je nosila nakon što smo uspješno odsvirali nestao je i zamijenile su ga suzne oči i nevjerica ispisana na cijelom licu. Izvukao sam se ispod bine i prišao joj, ne znajući kako reagirati ili što joj reći. Pokušao sam se staviti u njene cipele: kako bih ja reagirao da saznam da mi pravi roditelji stoje nekoliko metara udaljeni od mene?

Pa, iskreno, bio bih jebeno sretan jer čak i Michaela više podnosim od svojih roditelja. No ovdje se nije radilo o meni.

Tada su nas napokon primijetili. Odnosno, Liza, jer je pogledala preko Michaelova ramena i zašutjela. On se okrenuo prema nama, namršten i vidno zbunjen. Očekivao sam da će sad početi urlati na mene, ili još gore, Aidu, ali nije to napravio. Samo je stajao ondje, zurio u Aidu, probavljao činjenicu da mu je to kći. Nije bio jedini.

Sad sam se zaista osjećao kao uljez.

"Što to lupetaš?" odmahnuo je glavom. "Ona nije moja kći."

Onda se Aida rasplakala kao mala beba, okrenula nam svima leđa i nestala nam iz vidokruga brzinom munje. Nisam trebao dva puta razmišljati što ću napraviti: krenuo sam za njom ne pogledavši ono dvoje.

"Aida čekaj, stani", povikao sam, ali nije stala nego je ubrzala korak. Potrčao sam, uhvatio ju za rame i okrenuo prema sebi. Pogled kojeg mi je uputila slomio mi je srce. Povukao sam ju u zagrljaj.

"T-t-ti si zna-o?" upitala me kroz suze. Čvrsto mi je stiskala sako i jecala.

"Pretpostavljao sam da ti je to majka, Aida, ali nisam bio siguran je li to stvarno tako. Ali kunem se, za Michaela nisam znao!" rekao sam čvrsto ju držeći u zagrljaju.

"O-odvedi me odavde", rekla je pokušavajući se primiriti. Uzeo sam ju za ruku i našao ulaz u slučaju nužde. Začudo, vrata su bila otključana te smo izašli na zagušljivi ljetni zrak.

Uzeo sam taxi i rekao vozaču ime hotela. Tijekom vožnje, cijelo sam vrijeme gledao u Aidu koja je u međuvremenu prestala plakati.

Čim smo ušli u njenu i Ellinu hotelsku sobu, počela je spremati stvari. Namrštio sam se i protresao ju po ramenu.

"Gdje ćeš, Aida?" upitao sam zabrinuto.

"Natrag u Perth", rekla je ne okrećući se.

"Ali proglašenje je za pola sata!"

"Znam. Idi ti. Reci Elle i Danu da sam se vratila natrag, ali nemoj se usuditi reći mojim ro... Alessiji i Clayu gdje sam. Niti ikome drugome", rekla je hladno. Osjećao sam se kao da je otrovni bodež proboo moje srce. Užasno me boljelo gledati ju ovakvu. Predobro sam ju znao. Iznutra se raspadala dok je izvana pokušavala imati čvrst i nepokolebljiv izraz lica.

Pitao sam se koliko će to trajati i odlučio da ju neću ostaviti samu.

"Idem s tobom. Ne ostavljam te samu", rekao sam i pomogao joj složiti kofer. Kada smo završili, čvrsto me zagrlila. Uzvratio sam joj zagrljaj, jedva držeći suze za sebe.

"Hvala ti što postojiš, Nate. Volim te."

*         *        *