Note ljubavi

16: "Znaš li možda gdje su Alex i Michael?"

                AIDA JOHNSON

"Odlično je, Aida", rekla je kao i uvijek zadovoljna profesorica Evangelina iz klavira. "Iako sam se na tvoju posvećenost klaviru već odavno trebala naviknuti, ovo me zbilja više nije trebalo iznenaditi."

Usiljeno sam se osmjehnula i potom se zagledala u prste kroz koje je strujala nevjerojatna toplina. Inače su bili hladni kao led, ali zahvaljujući stalnom sviranju klavira bi se postupno ugrijali. Hvala Bogu, jer je sviranje hladnim prstima doista nemoguće.

Ponovno sam privremeno potpuno 'izgubila' sluh kada je profesorica počela pričati o mojoj nevjerojatnoj nadarenosti i predanosti klaviru. Nažalost, to je samo pridonijelo tome da ponovno počnem razmišljati o subotnjoj večeri prošloga tjedna. Blago je reći da mi je zagrljaj s Nateom oduzeo dah, ali ne zbog prejakog zagrljaja već zbog iznenadne topline koja se proširila mojim prsima. Iako sam se ostatak večeri ponašala sasvim prirodno, definitivno se tako nisam osjećala. Nešto ima u tom Nateu, nešto što me tjera da preskočim granice suzdržanosti i učinim ono na što nikad u životu ne bih ni pomislila.

I to nije sve, njegovo neprestano uvlačenje u moje misli i snove se previše otelo kontroli. S nelagodom sam shvatila da u školi više uopće ne pratim nastavu, što mi prouzrokuje dodatno proučavanje gradiva kod kuće, kako slučajno me bih zaostala i pokvarila si ocjene.

"I, draga moja, opet smo došle do kraja još jednog sata. Imam jednu obavijest za tebe prije no što odeš", rekla je ubrzano kad je primjetila da sam se počela spremati. "Htjela sam te upitati bi li htjela sudjelovati u komornom sastavu s dvoje viončelista? Kao i uvijek, na kraju godine imamo završni koncert, ali nažalost, neće nastupati dovoljno učenika. Znam da ti na leđa stavljam još jedan teret, ali ti si jedina učenica za koju sam sigurna da će se potruditi i to odraditi kako treba. Pa, pristaješ li?"

Nekoliko sekundi sam se prepustila razmišljanju. Ma mislim, zašto ne? Ionako sam odveć pretrpana obavezama, još jedna ne bi ni pogoršala ni popravila situaciju. "Može, ali... tko su ta dva viončelista?"

"Ne znam poznaješ li ih, ali jedan se zove Alexander Sprout, dok za drugog nisam sigurna..." rekla je kopajući po nekim papirima, ne primjećujući moj šokirani izraz lica. "Ja mislim da je Bennett... Da, tako je, Nathan Bennett."

Tupo sam zurila u profesoricu Evangelinu dok je ova nešto namršteno čitala. U koja sam se ja to sranja uvalila? Bila sam sigurna u to da gora dva viončelista nije mogla pronaći, ne zato što loše sviraju, već zbog toga što se Alex i Nate nisu mogli međusobno podnijeti. Prigušeno sam zatenjala i ponovno se uvalila u klavirsku stolicu bez naslona. Sve bih dala za to da sam prvo upitala kako se zovu ta dva viončelista, a ne prihvatiti ne imajući pojma s kim sviram.

"Što ćemo svirati?" upitala sam slabašno. Podignula je pogled s papira i nasmiješila mi se.

"To je vaš izbor. Možete odsvirati što god želite, naravno, samo da nije neka dječja pjesmica ili da ružno zvuči."

"Još nešto... koji će profesor biti s nama?"

"Pa, to su trebali biti ili profesor Hastings iz violončela ili profesor Harrison iz solfeggia, ali su oni glatko odbili održati nešto više nastave Nathanu Bennettu... hm", rekla je i zamislila se. "Ali, hvala Bogu, tu se ubacio Michael Anderson, tebi već poznat s orkestra, i pristao vas podučavati na komornoj nastavi. Dušo, jesi li dobro?"

Naglo sam se trznula i pogledala u nju. Gledala je u mene kao da vidi duha. Bacila sam pogled na ogledalo na zidu iza nje i primijetila da sam bljeđa od sira. Pa tko ne bi da je na mom mjestu? Vratila sam pogled na nju, zbog nestrpljivosti da što prije izađem lupkajući nogom.