Leptirica

»Željna si mene.

Author's note

Ima li usputniiih?💗💗

Destiny P.O.V

Shvatila sam kako se vrisak otima iz moga grla, u istom momentu, kada je  Drake naglo odskočio od mene. Leđima je udario od vrata, teško dišući.  Kao da se gušio.

"Što ja...", dah mu je bio isprekidan. "Što ja to jebeno radim?"

Bez riječi,  obgrlila sam se rukama. Tijelo mi je drhtalo, a nisam imala snage da odvojim pogled od njegova preplašenog izraza lica.

"Ja sam...", ponovo je nešto mumljao.

Odmahnula sam glavom, postajući svjesna toga što se upravo desilo. Iako se na kraju ipak povukao, on me je silom pokušavao dobiti. To je nešto što se zove...

O, dovraga. Nisam to mogla izgovoriti.

Povukla sam pokrivač sa kreveta te njime prekrila svoje tijelo.

"Destiny", začula sam njegov hrapavi gla na što sam ga pogledala.

Njegove sive oči su me molećivo gledale. "Ja sam gad."

Nešto u grudima me je zaboljelo. Otvorila sam usta pokušavajući nešto reći, ali nisam uspijevala.  Glasa nije bilo.

Odvojio je leđa od vrata te zakoračio prema meni. "Ne bih to uradio, znaš to?"

I dođavola sve, ali sada to nisam znala.

"Ono nisi bio ti", rekla sam ono na što sam prvo pomislila kada me je, maloprije, onako gledao.

Zastao je. Mračna sjena je prekrila njegovo lice, skrivajući mi tako pogled na njegove oči. "Nisam bio ja?"

"Nisi", dahnula sam. "Kao da je nešto ušlo u tebe. Neki drugi ti, ali to nisu bile oči koje poznajem. To nije bio glas koji poznajem."

Njegov uzdah bio je težak. "Pokušavaš me opravdati."

Štrecnula sam se. Da li to zaista radim? Uprkos tome što mi je pokušao uraditi,  ja ga pravdam?

"Ne radim to...ja...", zamucala sam.

"Znači misliš da sam luđak?" negdje u njegovom glasu čula sam prizvuk smijeha.

Napravio je još nekoliko koraka, a zatim sjeo na ćošak kreveta. I to je bilo ono na što sam maloprije mislila.

Ova osoba koja je sada sjedila ispred mene, ni u jednom segmentu nije bila ista kao ona koja me je maloprije pokušavala na silu poljubiti i učiniti svojom.

"Možda jesi", ne znam ni kako poslije svega što se desilo, ali osmijeh je sada igrao i na mojem licu.

"Ne znam da li je to opravdanje", počeo je govoriti, "ali osjećam se kao lud. Nisam kao prije. Ne znam što je sa mnom, ali ono što se dešava ovdje", pokazao je prstom na svoje grudi, "i ovdje", pokazao je rukom na svoje sljepoočnice, "to mi nije u redu. Što god da se dešava,  tu si samo ti. Krenem da spavam,  ti si mi u mislima. U školi sam, ti si mi u mislima. Treniram, ti si mi u mislima. Pričam sa nekim, ali ponovo isto. Samo si ti u mislima."

Shvatila sam kako mi srce preskače u veću brzinu sa svakom njegovom izgovorenom riječju. "Zašto sve to govoriš?  Zašto poslije svega?"

"Kunem ti se da ne znam što se sada dogodilo,  Destiny.  Ali ovo nisam bio ja. Ne znam da li je to zbog alkohola koji sam popio, ali ne želim time niti da se opravdavam. Ali opet...ne znam kako, ali ja... Ne mogu ti nauditi. To je jedino što sada znam."