Leptirica

»Molim te.

Drake P.O.V

"Prepusti mi se, Destiny", šapućem, dok prstima sklanjam zalutali pramen sa njezina lica.

Njezine krupne plave oči su širome razgoračene dok lutaju po mome licu. Primjetim kako joj pogled sve češće bježi prema mojim usnama. To mi izmami sitni smiješak na usnama, te shvatam kako se polahko predaje.

Usne spustim na njezin uski vrat, a zatim zubima ugrizem njezinu ušnu resicu. Osjetim kako joj tijelo drhti pod mojim, što kroz moje tijelo pošalje još veću dozu adrenalina.

Začujem njezin tihi glas. "Drake, prestani..."

Ali, kako? Kao da je sva moguća samokontrola iz mene ispršila kada se je njezina koža prislonila uz moju. Usnama se počinjem spuštati niz njezin vrat prema njezinom poprsju. Miris ljubičica i praška za veš, obavija prostor oko mene i to mi se trenutno čini kao najbolji jebeni parfem koji sam imao na sebi.

Odjednom, trzne me vibriranje iz moga džepa. Destiny se istog trenutka umiri, čekajući što ću uraditi.

Odlučim da ne smijem prestati. Jezikom nastavim lickati njezin vrat, kada telefon ponovo počne zvoniti.

Njezin drhtave ruke odguruju moje tijelo sa sebe. "Javi se na telefon, Drake."

Uzdahnem, ustajući sa nje koja zajapurenih obraza i rastvorenih usana zuri u mene.

Pogledam u zaslon telefon. Šta kojeg...?

Pritisnem tipku za javljanje i telefon prislonim uz uho. "Nick?"

"Drake?" začujem njegov glas.

"Šta je bilo? Zašto me zoveš?" upitam, pridužući se sa kreveta i odlazeći do prozora.

"Rekao si da ti javim ako nešto dobro iskrsne. Slušaj me: Adam Johnson. 26 godina, 84 kilograma, 185 visok. Još nijednom nije bio pobjeđen. Šta kažeš?"

Osjetim kako bilo na mojem vratu počinje ubrzano kucati slušajući podatke o tom Adamu. Baš ono što mi upravo i treba. Ili to, ili ću puknuti.

Uzdahnem. "Dobro. Dogovori mi borbu u Lightu, sutra navečer."

"Ovaj, Drake...Jesi li siguran? Adam je...jebeno je zeznut, buraz."

Nisam. Jebeno nisam spreman. Ali, koga briga? "Jesam", dahnem, "siguran sam."

Prekinem na telefon i vratim ga u džep. Osjetim njezin pogled na svojim leđima, ali nemam snage da se okrenem. Ne mogu sada odgovarati na njezina pitanja o tome zbog čega sam je prije nekoliko trenutaka oborio na krevet i ljubio.Jer, kako bih joj jebote uopšte nešto mogao odgovoriti kada ni sam ne znam odgovor na to.

"Drake", umiljati glas stigne do mene.

Frustrirano, prstima prođem kroz kosu, a zatim se okrenem prema njoj. Osjetim kako mi dah zastaje. Kada je postalo ovako...još više prekrasna?

Njezina crna kosa koja je maloprije bila pokupljena u niski rep sada je raspuštena padala preko njezinih ramena i njezina lica. Oči su joj se činile krupnije nego ikada prije, dok su njezini obrazi bili zajapureni i rumeni.

Protresao sam glavom, pokušavajući izbaciti nepotrebne misli. "Što?"

Njezin topli pogled se pretvorio u zbunjeni. "Ko te je zvao?" Ko me je zvao? A onaj događaj od prije nekoliko minuta?

"Molim?" namrštio sam se.

"Pa...ko-o te je zvao?" glas joj je bio promukao i ispresijecan.

Nakrivio sam glavu. "Zbog čega te to interesuje?"