Leptirica

»Ideš kod mene.

Author's note

Jos jedan nastavak je ispred nas :) Sa obzirom da je prica jos uvijek nova, puno bi mi znacilo ako bi ste je preporucila svojim prijateljima... Naravno, ako to zelite.

Te, da cujem, kakvi su vam utisci na ovaj nastavak?

Volim vas <3

Destiny P.O.V

Dok njegove snažne ruke putuju mojim leđima, osjetim trnce koji se pružaju duž moje kože. Pomeškoljim se u mjestu, nadajući se da će me pustiti, ali tada, kao da se njegov stisak još više poveća.

Osjećala sam kao da dah iz mojih pluća nestaje, dok su me gledale njegove hipnotizirajuće, sive oči. Njegove punašne usne su bile blago rastvorene, zapuhujući me svojim dahom. Mogla sam namirisati miris alkohola i mente.

Koliko se god moje tijelo tome suprostavljalo, lice sam prislonila njegovom vratu udišući miris njegove kože. Miris kože koja je odisala požudom i opojnim afrodizijakom.Ogledala sam se oko sebe te primjetila nekoliko pari očiju kako gledaju direktno u nas. Osjećaj vrtoglavice se razlio cijelom mojoj utrobom, a zatim sam dlanove prislonila uz njegove grudi.

Sav osjećaj vrtoglavice kao da je nestao kada su se naše oči ponovo susrele. Putena želja je ponovo počela da putuje mojim tijelom, na što sam se naglo odvojila od njega.

Protresla sam glavom. "Trebala bih kući."

Njegove usne su i dalje bile rastvorene te se činilo kao da jedva dolazi do daha. "Već?" dahnuo je.

Osjećala sam kao da mi se srce spušta u pete zbog učinka njegova pogleda. Zurila sam u njega jedan dug trenutak čekajući da mi se puls vrati u normalu. Skrenula sam pogled prema drugom kraju kluba te glasno uzdahnula. Glas mi je odjednom postao mnogo tiši nego što sam očekivala da će biti. "Da. Pa...vidimo se sutra ili nekada...nije bitno."

Palcem je protrljao svoju čeljust, osvrčući se oko sebe. "Ja ću te odvesti kući."

Odmahnula sam glavom. "Ne, nema potrebe. Mogu i sama."

"Ne, ne možeš. Svakakvih budala već ima cestom i...", riječi su ostale lebdjeti u vazduhu.

Namrštila sam se. "Sama sam došla, mogu se sama i vratiti."

Frustrirano je uzdahnuo. "Jebote! Zašto si takva?"

Ukipila sam se zbog neskrivenog bijesa u njegovom glasu. "Kakva?"

"Odvratna."

Podigla sam obrve. "Molim?"

"Da. Čula si me", raširio je ruke. "Radije bi se sama vraćala po mraku kući i ko zna što ti se još uz to može desiti, nego provesti nekoliko minuta sa mnom?"

Nervozno sam oblizala usne koje su mi odjednom postale suhe. "Ne-e, ja..."

Bože, stvarno sam bila odvratna. On...samo mi je želio pomoći, a ja?

"Što ti, što?" dlanom je prešao preko svoga lica.

"Nisam mislila ništa loše, samo...", glas mi je bio promukao.

"U redu je. Idi."

Progutala sam knedlu koja mi je stajala u grlu. "Možeš li me ti odvesti kući?"