Ti si moja sudbina

11. Istina

"Nije istina ono što boli,već laži koje smo godinama slušali."

    Kuća Yildizovih,Ankara,Turska

Šezdesetogodišnja Esma Yildiz sjedila je u svojoj fotelji u jednom dijelu kuće. Nijemo je sjedila i posmatrala porodične fotografije. Osjećala se praznom i beskorisnom.  Odkako je izgubila svoju kćerku prije devet godina. Odmah nakon smrti Ajle i njen suprug je preminuo. Njegovo srce nije moglo izdržati  taj gubitak. Esma je ostala sama sa bolom i ranama. Jedinu utjehu imala je u svom sinu,Osmanu. Pregledala je porodični album,prisjećala se starih i srećnih dana. Prisjećala se svoje kćerke i njenog nasmijanog lica. Niz njeno staro lice,spuštale su se suze teške poput kamena padajući na fotografije.

"Kćeri moja,zašto si nam to učinila?",uporno se pitala,brišući suze.

   Polako je ustala,te krenula ka njenoj sobi. Nije htjela da pomjera njene stvari,ostavila ih je onakve kakve je ostavila Ajla prije svoje smrti. Kao da se nadala da će se ona jednog dana vratiti,ali nije. Sjela je na njen krevet,te mirisla njenu majicu koja je i izgubila svoj miris. Suze su se same spuštale niz stare obraze.

    Hodala je gotovo nečujno sobom svoje kćeri. Pregledala njene knjige i dnevnike koje je voljela voditi. U tom dnevniku bio je zapisani svaki dan koji je provela sa njenom ljubavi,Mehmetom. Iz jedne knjige ispalo je zapečaćeni koverat i njihova slika. Okrenula ga je i na njegovoj poleđini,ispisano Ajlinim rukupisom bilo je: "Za Mehmeta."

   Ankara, devet godina ranije, 2004.godine

"Ajla,Ajla.",dozivala je Esma iz kuhinje.

"Reci,majko.",uz osmijeh je rekla Ajla,ulazeći u kuhinju.

"Molim te,idi do marketa i kupi paradajz,znaš da tvoj otac voli salatu od njega.",zamolila ju je Esma.

"Naravno,majko."

Nakon što je izašla iz kuće uputila se niz ulicu ka najbližem marketu. Polako je koračala ulicom,a u mislima joj je bio njen momak,Mehmet. Iako su bili razdvojeni kilometrima,osjećala je njegovo prisustvo u svom srcu.  Kao da je bio pored nje. Kao da ju je držao za ruku i štitio.

  U marketu se zadržala pola sata:kupila je paradajz,maslinovo ulje i još par sitnih stvarčica. Potom je izašla na  mračnu ulicu.

  "Zašto ovakve ljepotice puštaju same na ulicu?",povikao je duboko muški glas. Ajla se prenula,a zatim ubrzala svoje korake. Nije se usudila okrenuti i pogledati ko je iza nje. Visoki,tamnokosi mladić potrčao je za njom,te je uhvatio za ruku. Krv u njenim žilama se zaledila od njegovog dodira.

"Molim vas,pustite me.",vikala je na sav glas,ali je niko nije čuo. Pokušala je da se odbrani,ali je bio jači od nje. Osjetila je njegove usne i ruke svuda po svom tijelu,dok su se suze spuštale niz njene obraze.  U njenim mislima pojavio se Mehmet i jedno njegovo pitanje:"Zašto?"

Slomljena,preplašena,očajna i slomljenih snova,Ajla je ležala na zemlji. Pronašla je snagu i ustala,zakopčala  košulju te se uputila ka kući. Hodala je ulicom,ali svi ti koraci bili su poput hodanja po trnju. Osjetila je kako gubi ravnotežu. Sve oko nje izgubilo je smisao. Jedino što se vrtilo u njenoj glavi jeste njena čast koja je bila ukaljana.

    Pognute glave,ušla je u kući,ne obračajući pažnju na svoju porodicu,otišla u svoju sobu. Ležala je na svom krevetu,dok se njena posteljina kvasila suzama. Prekršila je obećanje dato Mehmetu. Izdala je njihovu ljubav. Izdala je svoju porodicu. Jedan pijani mladić upropastio je njen život i snove.

"Ajla,da li si dobro?",kucala je njena majka na vrata sobe. Osim odgovora dobila je duboke jecaje srca. Ajla nije imala snage da da odgovor na njeno pitanje. Ležala je skupljeno na svom krevetu, u bolu, u ranama i na tijelu i na srcu. Znala je da će rane na srcu mnogo više zaboljeti od rana na tijelu.
   
    Dani su prolazili,Ajla je izbjegavala svaki susret sa svojom porodicom. Sve vrijeme je sjedila zatvorena u svojoj sobi,tiho jecajući.

Dugo je razmišljala šta će da radi,a onda donijela odluku:njeni neće znati za njenu propast,dok će se ona oprostiti od svoje ljubavi zauvijek.

Drhtavom rukom uzela je olovku i na papiru ispisala svoje posljednje riječi Mehmetu kojim priznaje sve:
 
   "Jedina ljubavi,

Dok čitaš ovo,ja sam sigurno daleko od tebe. Uradila sam ono što je najteže:ostavila sam onoga koga volim. Uputila sam se na putovanje sa kojeg nema povratka...", jedna suza se otela te kanula na papir.
  
   Jedva da je pronašla snagu da završi započeto pismo. Kada je konačno uspjela,stavila ga je u koverat i sakrila u jednu od knjiga. Posljednji put uzela je fotografiju nje i Mehmeta,te posljednji put prešla rukom preko Mehmetovog lica. Pažljivo je gledala njegove plave oči,njegov čarobni osmijeh znajući da će sve to da nestane kada sazna istinu. Ali drugo rješenje nije pronašla.

  Spremila se,a zatim izašla iz svoje sobe,te otišla ka svom bratu Osmanu.
    "Osmane,čuvaj majku i oca. Ne dozvoli im da tuguju. Ti si njihova posljednja nada.",zagrlila je čvrsto svog brata,a zatim brzo istrčala iz kuće.

   Poslije nekoliko metara i dalje pritisnuta teškim mislima i sjećanjima,Ajla je zakoračila na kameni most. Polako se primakla ivici mosta. Donijela je odluku.

   "Ovako je najbolje. Zbogom Mehmete. Zbogom plavooki stranče.",tiho je prošaputala u vazduh i bacila se u vodu koja ju je povukla u svoje mračne dubine.

Kuća Yildizovih,sadašnjost

   "Osmane,dođi brzo.",povikala je Esma iz Ajline sobe. Osman već sada odrastao čovjek došao je odmah na majičin poziv.

  "Ovo ćeš odnijeti Mehmetu,jer njemu pripada",pružila je pismo.

"U redu,majko.",odgovorio je Osman,uzimajući pismo iz Esmine ruke,ne shvatajući da je to ključ sudbine. Nešto što će zauvijek promijeniti nečije živote.

   Istina je poput vode,uvijek negdje procuri. I ni jednu tajnu nikada nećemo moći u potpunosti sakriti. Koliko god mi željeli da je sakrijemo,ona će svoj put izlaza pronaći i donijeti ili dobro ili loše.