Ti si moja sudbina

5. Nova nada

"Neke priče počinju i prije svog početka"

   Istanbul, vila Arsoy

Tog jutra, Mehmet se vrlo rano probudio. Skoro čitavu noć je razmišljao o Melek,o svojoj prošlosti i nekoj novoj nadi. Odmah nakon što se istuširao i obukao,otišao je u firmu.

      "Binyapi-Holding" je velika građevinska firma. Njeni bivši vlasnici,Ibrahim Arsoy i Emre Aksal,izgradili su je sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Nakon smrti Umuta Aksala 2004. godine,Ibrahim izlazi iz svijeta posla i zajedno sa svojom porodicom se seli u Ankaru. Nekoliko godina kasnije,njihovi sinovi su ponovo pokrenuli biznis.

      Zafer, prosjedi vratar u ranim pedesetim godinama,dočekao je svog poslodavca na ulazu u firmu:"Izvolite,gospodine Arsoy. Dobro došli. Kako ste?",sa osmijehom mu je otvorio vrata njegovog auta.

   "Bolje te našao,Zafer. Dobro sam hvala na pitanju. Kako ste vi i vaša porodica?",upitao je Mehmet,tapšajući ga po ramenu.

"Zahvaljujući vama svi su dobro. Nikada neću moći naći pravi način da vam se odužim i zahvalim.",Zafer je pognuo glavu postiđeno. Nakon što je dobio otkaz u jednoj od manjih firmi,Zafer je upao u teške dugove. Mehmet je igrom sudbine naišao na njega,te mu i sam ponudio posao u svojoj firmi. Pomogao mu je u obliku novca,sve dok Zafer nije stao na svoje noge.

  "Dovoljno je samo hvala. Kada god nešto zatreba,tu sam.",nasmješio se Mehmet,te se uputio ka ulazu u firmu.

     Lift je brzo odnio Mehmeta na posljednji sprat. Čitav taj sprat činile su dvije kancelarije,Mehmetova i Emreova.

    Mehmetova kancelarija bila je ispunjena crnim namještajem. U sredini se nalazio masivni radni stol i ogroman tepih sive boje,u drugom dijelu se nalazila crna kožna garnitura za sjedenje. Čitav jedan zid kancelarije činili su ormari prepuni papira i nacrta. Ta kancelarija je nekada pripadala njegovom ocu,ali nakon njegovog povlačenja ona je pripala Mehmetu. Ono u čemu je Mehmet posebno uživao jeste veliki prozor preko kojeg je mogao vidjeti most koji spaja dva kontinenta. Oduvijek se divio mostovima. Zbog njihove ljepote i mogućnosti da spajaju one koji su razdvojeni. Iako mostovi nisu živa bića i ne govore,smatrao je da i oni imaju dušu i da će njihova živjeti sve dok ljudi prelaze preko njih.

   Emreova kancelarija bila je nešto modernija i veselija od Mehmetove. Skoro sve je bilo u staklu i veselih boja. Na glatkom stolu boje oraha,nalazio se Epl laptop i mnoge skice i projekti. U jednom dijelu kancelarije nalazile su se manje skulpture koje su predstavljale modernu umjetnost.

     "Dobro došli,gospodine,",pozdravila ga je mlada sekretarica Nil Demiroglu.
"Bolje te našao,Nil. Da li je Emre tu?",upitao je Mehmet,blago se nasmješivši.
"Ne,gospodin Aksal još nije stigao.",odgovorila je ljubazno.
"Biću u svojoj kancelariji. Kada dođe obavjestite ga da dođe kod mene.",formalno je rekao,a zatim se uputio ka svojoj kancelariji:,"I da,jedan espreso i nešto protiv bolova,molim te.",zamolio ju ljubazno.

  Nešto kasnije

Mehmet je već neko vrijeme sjedio za svojim radnim stolom,te pravio razne nacrte,ali ni jedan nacrt nije bio onakav kakav je on želio. U mislima mu je bila samo Melek,djevojka koju čak nije ni poznavao. Bilo je nešto u njenim tužnim crnim očima što mu nije dalo mira. Ostavio je tehničku olovku na papir,a zatim uključio svoj laptop. Samo što je krenuo da pogleda svoju poštu,neko je ušao na vrata.

     Bio je to njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva,Emre. Visok,dobro građen, braon kose i braon očiju,sa bradom od dva dana,ličio je na nekog modela. Mehmeta je poznavao još od rođenja. Njihove porodice su se družile godinama, pa su i oni tako odrasli. U ljubavi i prijateljstvu. Nikada nisu imali  nesporazume. Bili su jedan uz drugog i u dobru i u zlu. Nakon što je njegov otac poginuo u avionskoj nesreći,Emre je izgubio dodir sa svijetom. Izgubio je svog prijatelja i nekog koga je štitio. Mehmet ga ni jednog trenutka nije napuštao. Bio mu je prava podrška i brat. Uspio je da ga povrati bar malo i digne iz mrtvih. Ali onda je nastupila mračna godina za Mehmeta.Nakon smrti Ajle,Mehmet je potonuo na dno. U sebi je vidio krivca,iako nikada nije saznao pravi razlog njene smrti. Bio je slomljen,mračan i povučen u sebe. Emre je osjećao potreabu da pomogne svom prijatelju kao što je Mehmet pomogao njemu u njegovim teškim danima.Zajedno su prolazili sve prepreke i kako bi ostavili uspomenu na njegovog oca,ponovo su oživjeli "Binyapi-Holding".

     "Tražio si me?",upitao ga je Emre,ulazeći na vrata. Mehmet je klimnuo glavom,a zatim pokazao ka kožnoj stolici ispred sebe.

"Da li si razmislio o novom projektu?",upitao ga je Mehmet.

  "Da,ali ne čini mi se nešto uspješno.",gotovo nezadovoljno je odgovrio Emre. Nisu željeli da prihvataju projekte,bez saglasnosti ovog drugog. Bili su složni i odlučni u bilo kojem trenutku. Mehmet je u jednom trenutku skrenuo pogled ka svom laptopu i nešto mu je privuklo pažnju. Jedan mail.

From: melek-egemen@hotmail.com
To: mehmetarsoy@hotmail.tr
Subject: RE: telefon
    
       "Poštovani gospodine Arsoy,

Prije svega želim da zatražim oprost od vas zbog moje pretjerane reakcije u toaletu,a potom da vam se zahvalim što ste sačuvali moj telefon. Mnogo mi je žao što se morali da vi trpite posljedice mog bolnog udara,ali jednostavno bili ste na pogrešnom mjestu u progršno vrijeme. Ako ste ikada osjetili takvo nešto,onda ćete me razumjeti. Razmišljala sam o vašem prijedlogu i zaista bih željela da vi mi predate telefonu i da vam se izvinem i zahvalim uživo. Čekaću vas na klupici ispod mosta sutra u 19:00 časova,naravno ako vam to odgovara.
                S poštovanjem
                               Melek Egemen."

Talasi uzbuđenja preplavili su Mehmeta. Par puta je pročitao njen mail sa nevjericom. Ona je htjela da ga vidi. Da li je ovo oblik nove nade ili ipak nešto drugo?

     "Mehmete,da li je sve u redu?",zabrinuto je upitao Emre.

"Ne znam. Da li je? Šta misliš da li je 19:00 časova odgovarajuće vrijeme?",nepovezano je pričao Mehmet.

"Mehmete,čudan si znaš.", zbunjeno je rekao Emre,gledajući u Mehmeta kako se smije.

Mehmet ga je pogledao ozbiljno,a zatim mirno rekao:"Sudbina je čudna stvar koju rijetko ko razumije."

     Igra slučajnosti ili nešto više? Neke priče zaista počinju i prije svog početka.