Ti si moja sudbina

2. Dio prošlosti

"U kočijama prošlosti nigde ne možete da odete."

    Snažni BMW jurio je prema vili. Dom porodice Arsoy predstavljao je simbol njihove moći i bogatstva. Vila je izgrađena uz samu obalu Bosfora,što joj je pružalo predivan pogled na njega. Imala je jedan spoljni bazen i nekoliko ogromnih fontana.

    Posebno mjesto,sakriveno od svijeta,bio je Mehmetov atelje. Tu je provodio dosta vremena. Razmišljao o svojim budućim planovima za posao,pisao i pronalazio svoj unutrašnji mir. Tu se takođe nalazila i njegova kolekcija književnih djela.

       Vila je zapošljavala dvadeset osoba:kuvare,spremačice,vozače. Iako je mrzio imati pratnju iza sebe,vilu je ipak čuvalo pet naiskusnijih čuvara i telohranitelja.

    Garaža vile bila je ispunjena najskupljim automobilima,koji su svakog trenutka bili spremni.

     Sejit Berk, brkati, prosjedi vratar u kasnim pedesetim godinama,sa osmijehom je dočekao Mehmeta otvorivši mu veliku ulaznu kapiju vile:"Dobro veče,gospodine Mehmet. Kako ste?"

"Sejite,ne osjećam se baš fino kada me oslovljavate sa gospodine. I da hvala vam na pitanju,dobro sam.",nasmijao se Mehmet,a zatim ga potapšao po ramenu. Sejit se nasmijao na Mehemtove riječi. Ono što su svi voljeli kod njega jeste što je prema svima bio dobar. Brinuo je o svemu i trudio se da nikome ništa ne fali.

   Pošto je već bilo kasno,Mehmet se odmah uputio ka svojoj sobi. Na samom ulazu u sobu sa lijeve strane sobe nalazilo se raskošno kupatilo: bilo je opremljeno ogromnim ogledalom iznad umivaonika. Sa strane nalazila se bijela kada koja je služila za opuštanje. Ukoliko nema vremena za opuštanje,tu je bila i tuš kabina. Hodnik je dalje vodio ka spavaćoj sobi:bila je opremljena francuskim ležajem,prekrivenim bijelom posteljinom.Veliku osvjetljenost sobi je davao ogromni prozor koji je gledao na prelijepi Bosfor.Ukoliko je želio malo privatnosti uvijek je mogao da navuče tamoplave zavjese. Čitav lijevi zid bio je ogroman garderober u kojem su se nalazila Mehmetova odijela,odjeća i cipele.

    Skinuo je svoj crni sako,a potom ga uredno stavio na krevet. Iz dzepa je izvukao mali telefon,a zatim ga razgledao. Njegova znatiželja je ponovo proradila,pa je uključio telefon. Nije htio da bude nepristojan i da gleda u privatne poruke i fotografije,ali nije mogao izdržati,a da ne sazna njeno ime. Pogledao je naloge na društvenim mrežama i saznao njeno ime,Melek Egemen.
"Melek... ime ti tako pristaje. Crnooki anđeo.", pomislio je Mehmet.

    Razgledao je telefon,posmatrao je Melek i njeno nasmijano lice. Nije mogao da shvati ko je mogao da je rasplače,ali njenu bol i tugu je osjetio kao svoju. Bila je to bol zbog gubitka voljene osobe. Bol koja nastaje kada izgubimo onog koga volimo i više od sebe. 

     Odjednom,Mehmetovo lice je bilo prekriveno tugom. Njegovo pretjerano razmišljanje o Melek,vratilo ga je u prošlost..

  9 godina ranije, avgust 2004.godine, Ankara

    Dom porodice Arsoy kao i obično bio je ispunjen. Smijeh srećne porodice odzvanjao dvorištem. Iako je više volio tišinu i mir,Mehmet se ipak pridržavao porodične tradicije i pravila da svi moraju biti prisutni na ručku. Vrijeme je bilo idealno, sunce je peklo,čak i previše. Mehmet je pomislio da će i ovaj dan biti sasvim običan kao i svaki prethodni. Odmah nakon porodičnog ručka,uputio se u svoju šetnju kraj jezera. Tu je često odlazio i pronalazio svoj mir.

     Šetao je dugo,razmišljao o svom životu i često postavljao pitanja na koja ni sam nije znao odgovor. Iz mnogobrojnih misli,Mehmeta je prenuo blag udarac u rame. Podigao je glavu i primjetio sebi do sad nepoznatu osobu:mlada djevojka,srednjeg rasta,kose pokupljene u punđu. Bila je obučena u sportsku odijeću.