Ti si moja sudbina

21. Zauvijek

             

"Nezrela ljubav kaže: „Volim te zato što te trebam." Zrela ljubav će reći: „Trebam te zato što te volim."

"Život je zaista čudan.",ponovo je rekao muški glas,natjeravši Melek da se okrene ka njemu. Njene misli su bile potvrđene kada je ugledala njega. Bio je to Ozgur. Vidjevši njegov lik,slike iz prošlosti ponovo su se vratile u njenu glavu. Ponovo je probudio osjećaj boli i ponovo je otvorio stare rane.

Polako joj je prišao,dok ga je Melek i dalje sa nevjericom gledala. Ustuknula je korak unazad,blago udarivši u Mehmeta koji se istog trenutka okrenuo te uhvatio za ruku. 

"Da li si dobro,jedina?",zabrinuto je upitao Mehmet ne shvatajući da je ispred njega stajala Melekina prošlost i tuga. Klimnula je glavom,a zatim ga čvrsto stegla za ruku,želeći da prestanu da bole rane koje su se ponovo otvorile vidjevši Ozgura.

"Šta želiš od mene?",tiho je upitala Ozgura i dalje držeći Mehmeta za ruku.

"Nismo se vidjeli skoro godinu dana. Želio sam te pozdraviti sada kada sam te sreo.",rekao je Ozgur ne shvatajući koliko su njegove riječi boljele Melek:"Želim znati kako si?"

"Ja tebe ne želim vidjeti. Ti si me ubio one noći. Slomio na komadiće i uništio svaku nadu za ljubav,a sada me pitaš kako sam?",sasula  mu je sve u lice,ne obraćajući pažnju na ostale goste:"Gadiš mi se,Ozgure.", suza koje su se nakupljale u njenim tamnim očima nisu mogle poteći. Nije bio vrijedan toga,niti jedne njene suze. Ali ipak nisu teške one suze koje padnu,nego one koje ostanu u našim očima. Ostanu da nas podsjete koliko možemo biti jaki i izdržati neopisivu bol.

"Melek,saslušaj me..", pokušao ju je uhvatiti za ruku,ali je Mehmet stao ispred njega štiteći Melek.

"Ozgure,odlazi od nje.",rekla je Bahar gotovo bjesna,dok je Melek izašla iz restorana zajedno sa Mehmetom ni na trenutak ne puštajući njegovu ruku.

"Zar imaš obraza da joj priđeš nakon svega što si joj napravio?",upitala je Bahar gotovo bijesna:"Moj odgovor je da si ti obični lažov."

"Bahar ja nju volim. Nisam nikad ni prestao.",nije stigao da izgovori Bahar ga je prekinula oštrim pogledom.

"Da si je volio,ne bi je prevario.",odgovorila je,a zatim iznervirano izašla iz restorana.

Vožnja je prošla u poprilično neprijatnoj tišini,dok su se čuli samo Melekini jecaji. Mehmet je osjetio da ne treba ništa da je pita. Mogao je naslutiti da je ta bol bol prošlosti. Bila mu je zahvalna na tome.

Ušli su u vilu i Melek se odmah uputila ka njihovoj sobi. Poput ranjenog vojnika legla je na krevet i iz sve snage počela plakati. Mehmet joj je prišao,te čvrsto zagrlio želeći da sva njena bol i patnja nestane. Melek se bar malo umirila,a zatim okrenula ka Mehmetu. Njegove plave oči su je zaljubljeno gledale i smirivale. Sve njene rane kao da su ponovo zarasle.

"Da li si dobro sada?",upitao ju je,nježno je milujući po kosi. Klimnula je glavom,iako nije znala odgovor na takvo pitanje.

"Oprosti mi što je noć završila ovako.",tiho je rekla,brišući suze sa obraza.

"Noć nije završila loše. Pored mene si i to je jedino bitno.",rekao je poljubivši njenu kosu:"Da li je to on?",konačno ju je upitao,želeći da sazna odgovor.

"Da,to je Ozgur.",rekla je,dok ju je neobičan bijes ispunjavao. Sve što je godinama gradila sa njim,on je srušio za par minuta. Njegova prevara ponovo joj je zaigrala pred očima,ali ovaj put njeno srce nije bilo ispunjeno bolom,nego gađenjem prema Ozguru.

Sati su prolazili,Mehmet i Melek su i dalje ležali zagrljeni. Mehmet joj je sada bio potrebniji više nego ikada. Razumio je njenu tugu,ćutao sa njom,pustivši je da se smiri.

"Sve u životu ima svoj razlog.Loše stvari nas natjeraju da idemo naprijed,a dobre služe za naš predah.",rekao je tiho Mehmet.

"Na neki način mi je drago što je tako ispalo.",gotovo nečujno je rekla:"Da me nije pozvao kako bi mi to saopštio,ja ne bih ušla u taj restoran i ne bih tebe upoznala. Nekoga koji me naučio koliko snažno mogu voljeti i koji mi je pokazao kolike rane čovjek može nositi na svom srcu."

I Mehmet i Melek su se bar malo osmijehnuli,dok je njihova ljubav čini se postala još jača.

"Odsad će nam jedina briga biti da budemo još sretniji.",rekao je nježno poljubivši je,čvrsto je zagrlivši.

Tri mjeseca kasnije

Proljeće je uveliko obojilo Istanbul svojim bojama. Bio je to novi početak za sve.

Mehmet i Melek su se spremali da krenu ka doktoru na Melekin redovni pregled.  Iako je auto bilo spremno za njih,oni su se ipak odlučili za šetnju. Htjeli su da uživaju u mirisu buđenja nakon dugog zimskog sna.

Oko trinaest časova su stigli u bolnicu, gdje su potražili Melekinu doktoricu Nermin Tekin. Visoka,tamnooka doktorica ih je dočekala na ulazu u ordinaciju.

Pozdravili su se stiskom ruke,a zatim je uslijedio Melekin pregled. Mehmet je osjećao sve veću mervozu,ali ju je pokušavao sakriti kako ne bi uznemirio Melek.

"Beba je u redu,ne brinite.",rekla je doktorica sa osmijehom,dok je Mehmet uz olakšanje izdahnuo,a zatim pogledao u Melek koja je gledala u monitor posmatrajući njihovo dijete.

"Da li želite da saznate pol?",upitala je doktorica.

"Možemo sada saznati?", iznenađeno je upitala Melek,a zatim pogledala u Mehmeta. Doktorica je potvrdno klimnula glavom i na odobrenje budućih roditelja otkrila pol.

"Čestitam,biće to jedan prelijep dječak.",sa osmijehom je rekla doktorica. Mehmet se nasmijao,a zatim poljubio Melek u čelo.
Ostavila ih je na par minuta same. Posmatrali su njihovog sina preko monitora i slušali njegove otkucaje srca.

Nakon što su završili sa pregledom,uputili su se ka njihovoj klupi. Mjestu njihovog sastanka i mjestu gdje je započela njihova  priča o ljubavi.

"Hvala ti Melek.",tiho je rekao Mehmet,milujući je po kosi.  Melek je bila iznenađena njegovom rečenicom,a potom ga upitala:"Na čemu?"

"Bio sam izgubljen duboko u sebi,ti si me pronašla. Odledila moje srce i naučila ponovo voljeti. Posljednja nada mog slomljenog srca procvjetala je sa tvojim prvim pogledom.",zastao je na trenutak:"Hvala ti,jer si bila uz mene i što si prihvatila moju prošlost i moje rane." Par suza se otelo iz Melekinih očiju i skotrljale se niz njene obraze.

"Oprosti,nisam htio da se rasplačeš.",rekao je nježno brišući joj suze sa lica.

"Ne brini,ovo je normalno u trudnoći. Nekad ću plakati,a nekad ću se smijati.",rekla je blago se smješkajući,a potom ga čvrsto zagrlila:"Navikni se na moje promjene raspoloženja,gospodine Arsoy."

"Mogao bih ovako zauvijek.",prošaputao je na njeno uho,a zatim čuo Melekin osmijeh:"Iako ćeš često mijenjati raspoloženja,ali ja ću te samo zagrliti i poljubiti."

Dugo su sjedili na njihovoj klupi,uživali u miru,dok su jedinu buku pravili blagi talasi koju su udarali o obalu. Mogli su da čuju svoje otkucaje srca i osjećali su beskrajnu sreću,jer će uskoro postati roditelji.

Njihova ljubav izašla je kao pobjednik. Njena ljubav uspjela je da vrati osmijeh na njegovo lice,a otjera tugu iz njegovih očiju. On je uspio da poruši zidove oko njenog srca i vratio joj vjeru. Shvatili su da je u najtežim trenucim jedino bitno imati ljude koji neće odustati od nas čak i onda kada i mi sami odustanemo od sebe. Jer to je ljubav,a kada voliš i nemoguće postaje moguće.