Ti si moja sudbina

15. O tebi

"Jako mali stepen nade je dovoljan da uzrokuje rađanje ljubavi."

Vila Arsoy,sljedeći dan

Zadovoljan razgovorom sa Melek,Mehmet je od ranog jutra bio u svom ateljeu.

  Svoje slobodno vrijeme je obično provodio na ovom mjestu,sarkivenom od očiju javnosti. Bila je to manja kučica,ali dovoljna za Mehmetovo sklonište od oluje. Čitava ta kućica bila je zapravo jedna velika prostorija. U lijevom dijelu nalazile su se police sa raznim knjigama poznatih pisaca.     
   Desni zid bio je prekriven raznim diplomama i zahvalnicama koje bi dobio za svoj humanitarni rad i doprinos. Odmah do prozora bio je njegov crni radni stol napravljen od hrastovog drveta. Stol je bio prekriven raznim papirima i sveskama koje su bile ispisane. Mehmet je u tome uživao. Volio je da svoje misli prenese na papir i da na taj način ne budu zaboravljene.

Iz radnog stola izvadio je crnu svesku,nešto nalik dnevniku, i pero.
Dugo je razmišljao o čemu bi mogao pisati,a onda mu je u misli došla Melek. Njene oči,njen smijeh i pogled kojim ga je gledala.

Misli su se polako pretvarale u riječi,i Mehmet je počeo da piše:

"O ljubavi su mnogi pisali,mnoge su riječi potrošene na definicju ljubavi. Ali nikada niko nije otkrio onu pravu. Da li je ljubav nešto što otme naše srce i ne želi ga vratiti? Da li je to nešto što daje krila našem srcu i dozvoljava mu da odleti onome koga voli?
  
Neki će reći da je ljubav samo osjećaj. Neki će pak reći da ljubav ne postoji i da nikada neće postojati,ali to su ljudi koji nikada nisu okusili i spoznali ljubav. Ali kada osjete ukus ljubavi,poželjeće da nikada nisu izgovorili te riječi. Ljubav će ih uzeti u svoje ruke i početi govoriti svojim jezikom. Neće slušati razum,nego srce. Oni izgubljeni pronaći će svoj put,zaboravljeni ponovo će zavoljeti i osjetiti se voljeno. Njihova srca će se ponovo probuditi i zatreperiti kada pogledaju oči osobe koju vole i koja ih voli.

Moja nada za ljubavlju  bila je izgubljena. Pokopana zajedno sa djevojkom koju sam nekada volio. Pomislio sam da je to kraj. Ali sada sam shvatio:neke ljubavi su osuđene na kraj od samog početka. Nekim ljubavima nije suđeno i dozvoljeno da procvjetaju. Ali sve te ljubavi su naš put ka onoj pravoj. Jednoj i jedinoj. Onoj ljubavi za kojom svi tragamo.

Kada čovjek izgubi ono što voli,onda pomisli da je kraj. Ali vjerujem da nakon toga što izgubimo dolazi nešto mnogo bolje. Da,to je tačno. Kada sam bio izgubljen duboko u sebi,daleko od svijeta u mračnim odajama svoje prošlosti,ona me je pronašla. Anđeo crnih očiju. Potpuno nenadano je ušetala u moj život i donijela svjetlost u njega. Te crne oči koje su mi privukle pažnju septemabrske noći,odvele su me duboko u njenu dušu. Njenu nevinu dušu i čisto srce. Postoji ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji vam vrate srce na mjesto. Ona je bila ta koja je uspjela vratiti moje slomljeno srce. Natjerati ga da ponovo zakuca i zavoli. Učinila je da se pojavi onaj osmijeh koji sam davno izgubio i zaboravio. Vratila je sjaj u mojim očima. Ljubav prema njoj me promjenila i učinila boljom osobom.

Melek,ako ikada budeš čitala ovaj dnevnik,znaćeš koliko je snažna moja ljubav. Trudiću se da te iz dana volim sve više i više. Trudiću se da na tvom licu bude samo osmijeh. Možda ne vjeruješ u zauvijek,ali ja znam i vjerujem u jedno:Moja ljubav će trajati zauvijek. Čak i onda kada me ne bude bilo i kada moja duša bude tražila tvoju. Uvijek si bila i uvijek ćeš biti moja sudbina. "

Pošto je još jednom pročitao stranicu ispisanu o Melek,zatvorio je svoj dnevnik i stavio ga u ladicu,a zatim otišao u vilu.

  "Mehmete,čekaj.",dozivao je njegov otac idući iza njega. Mehmet se okrenuo i nasmijao vidjevši drago lice.

"Dođi da porazgovaramo kao dva prava muškarca.",rekao je Ibrahim smješkajući se. Sjeli su u dvorište vile kako bi na miru razgovarali.

"Da li ste ti i Melek razgovarali?",upitao je Ibrahim,zapalivši cigaretu.

Mehmet se na samu pomisao na Melek nasmijao. Sama pomisao na nju izazivala je u njemu milione emocija.

"Objasnio sam joj sve. Prihvatila je moje rane i moju prošlost.",rekao je,pogledavši u oca.

Ibrahim je nakon kraćeg razmišljanja rekao:"Vidiš sine,to što je ostala uz tebe iako si joj otkrio svoju tajnu znači da ti vjeruje. Znači da je spremna da zajedno sa tobom korača kroz život."

Mehmet je malo razmišljao o njegovom odgovoru,a zatim ga upitao:"Kako da znam da je ona moja suđena?"

Ibrahim se blago nasmijao:"Sine,sve je to do načina čekanja. Nekoga ne bismo čekali ni sekundu,a nekoga bismo čekali ako treba i čitav život. Pronaći nekoga koga voliš i ko voli tebe je divan osjećaj,ali pronaći svoju srodnu dušu je predivan osjećaj. Prava ljubav je neko ko te razumije kao niko drugi,voli kao niko drugi. Neko ko će zauvijek biti uz tebe,bez obzira na sve.",zaustavio se Ibrahim otresajući svoju cigaretu u pepeljaru:"Kažu da ništa ne traje zauvijek,ali ja mislim da ljubav traje i onda kada nas ne bude."

Ove riječi natjerala se Mehmeta na razmišljanje. Melek je ostala pored njega kada joj je ispričao priču svoje prošlosti. Ona ga je prihvatila bez obzira na njegove rane.
Shvativši da je previše zanesen svojim mislima,okrenuo se ocu:"A šta ako pogrešim?"

Ibrahim se uozbiljio:"Naravno da možeš pogrešiti ako gledaš pogrešnom očima. Gledaj očima svog srca,ono te nikada neće slagati. Jer ono uvijek teži da nađe svoju drugu polovinu."

Ibrahim ga je još jednom pogledao u njegove plave oči,a zatim tiho rekao:"Ne razmišljaj previše. Ne idi tihim korakom,nego potrči ka svojoj sreći. Jer ponekad je potrebno da potrčimo prije nego što prohodamo."

Mehmet nošen očevim posljednjim riječima ustao je,te se uputio ka izlazu iz dvorišta. Istog momenta pozvao je Melek i rekao da je čeka na njihovoj klupi. Odlučio je:više neće čekati,baš kao što i njegova sreća neće čekati njega. Što prije to shvati,bliži je njoj.

  Sunce je već polako počelo da zalazi kada je Mehmet stigao na njihovu klupi. Sjedio je i gledao u morske talase,razmišljajući o očevim riječima.
Iz misli ga je prekinuo nježan ženski glas:"Mehmete,da li je sve u redu?"

Mehmet se istog trenutka okrenuo i pogledao u sebi dragu osobu. Ustao je i čvrsto je zagrlio:"Sve je u redu,ne brini. Samo si mi nedostajala.",tiho je prošaputao.

Sjeli su na klupu i uživali u tišini koja je vlada između njih. Tišini koja je govorila više od hiljadu riječi. Ona je bila sve što mu je potrebno. Njen glas da ga smiri. Njene oči u kojima je vidio samo ljubav. Njene ruke koje bi zagrlile njegove rane.

"Melek,prihvatila si me onakvog kakav sam,a da te nisam ni pitao da li želiš nešto od mene?",konačno je upitao,pogledavši u njene crne oči.

Melek ga je pogledala,a zatim tiho rekla:"Ne želim da se promijeniš. Želim da ostaneš isti onaj Mehmet kog sam upoznala one noći. Mehmet koji se hrabro borio sa svojom prošlosti. Želim da ostaneš onaj isti čovjek koji je ponovo probudio ljubav u mom srcu."

Osmjehnuo se,a zatim nježno zagrlio i tiho prošaputao:"Udaj se za mene."

Njen čarobni osmijeh i dugi nježan poljubac značili su samo jedno. Značilo su da pristaje.