Ti si moja sudbina

13. Ispočetka

"To se događa kada dvoje ljudi postane jedno: oni vise ne dijele samo ljubav. Oni dijele svu bol, slomljena srca, tugu i žalovanje"

"Melek,molim te,otvori vrata",lupao je na ulazna vrata Melekinog stana. Bio je uporan i odlučan da se izbori za ono što voli. Svoju prošlost je ostavio iza sebe i konačno pronašao svoj put. Put ljubavi koji vodi ka Melek.
 
"Vi ste vjerovatno Mehmet?",Jasemin je otvorila vrata stana:"Ja sam Jasemin,njena majka.". Mehmet je potvrdno klimnuo glavom i blago se nasmiješio,pružajući joj ruku.

"Gdje je Melek? Moram razgovarati sa njom.",upitao je želeći što prije da je vidi:"Nisam želio da je povrijedim,vjerujte mi."

"U svojoj sobi je,konačno je zaspala.",rekla je Jasemin pokazujući Mehmetu ka njenoj sobi:"Ne znam šta se desilo između vas,ali vjerujem da nije vrijedno ovoliko suza."

"Nije vrijedno suza,upravu ste. Nisam želio ni na kakav način da je povrijedim,ali sam to ipak učinio nesvjesno.",mogao se osjetiti osjećaj krivice u njegovom glasu.

"Potrebni ste joj.",smireno je rekla Jasemin pokazavši mu vrata njene sobe.

Tiho je otvorio vrata njene sobe i polako ušao. Posmatrao ju je kako spava,skupljena poput ranjene lavice. Prišao je njenom krevetu i sjeo pored nje,te je pomilovao po njenoj mekanoj kosi.

  "Oprosti mi zbog toga što sam ti rekao da odeš od mene,dok sam u sebi duboko želio da ostaneš.",tiho je govorio:"Bio sam okovan lancima svoje prošlosti. Nisam imao snage da se izborim sa njom,ali kada sam sreo tebe,kao da se svjetlost pojavila. Postala si moje svjetlo u tami. Izlaz iz prošlosti. Napravio sam grešku kada sam ti rekao da odeš i razumijeću ako više ne želiš da me vidiš. Razumijeću ako želiš da odem od tebe."

"Ne idi.",tiho je rekla,uhvativši ga za ruku. Pogledala ga je suznim očima,ali znala je da je to sve iskušenje. Iskušenje njihove ljubavi:"Želim da zauvijek ostaneš pored mene. Bez obzira šta će se desiti i koliko će biti teško,ostani."

  Mehmet ju je čvrsto zagrlio i poput malog djeteta zaplakao na njenom ramenu:"Melek,anđele moj,tako si mi nedostajala. Ova dva dana bila su pravi pakao za mene."

"Ne želim više da se odvajam od tebe. Kada nisi pored mene,kao da ne postojim. Kao da mi je neko iščupao srce iz grudi.", tiho je rekla.

"Ti si moja sudbina. Oduvijek si to bila. Sve što se desilo,desilo se sa razlogom.",tiho je prošaputao,čvrsto je zagrlivši.

Nešto kasnije

Dugo su šetali obalom mora,dok su iza njih ostajala svjetla Istanbula. Držali su se za ruke,uživajući u mirisu mora i zvucima talasa koji su zapljuskivali obalu. Došli su do svoje klupe i sjeli na nju.

  U jednom trenutku,Mehmet je progovorio:"Bila je jedna djevojka. Zvala se Ajla. Volio sam je svim svojim bićem. Prošle su godine od kako nije tu,dok sam ja svakog dana imao osjećaj da je blizu mene. Kao da će se svakog trenutka vratiti,čvrsto me zagrliti,ali nije."

"Šta se dogodilo?",upitala je:"Da li je otišla od tebe?"

"Ubila se.",uzdahnuo je:"Nije mogla živjeti sa izgubljenom časti. Oduzela je sebi život zbog toga. Nikada to nisam saznao do danas kada sam dobio njeno pismo koje je napisala vjerovatno prije samoubistva.",završio je tihim glasom.

"Žao mi je,Mehmete.",rekla je Melek,shvativši  njegovu tugu u očima:"Nisam znala da sve godine nosiš toliku bol."

Neko vrijeme su ćutali,a onda je Melek rekla:"Ozgur.... Zvao se Ozgur." Mehmet ju je pogledao iznenađeno.

"Počeli smo našu vezu još u srednjoj školi. Bili smo djeca i nismo slutili da će to prerasti u nešto više i bitnije. Bio je moja sigurna luka. Osoba koja me nervirala i koju sam voljela u isto vrijeme. Podrška. Sreća.",duboko je udahnula:"A onda je odlučio da mu nisam dovoljno dobra. One noći kada smo se sreli on mi je priznao da me je prevario. Slomio me je. Ostavio je duboku ranu urezanu na mom srcu."

Mehmet je nakon kratkog razmišljanja rekao:"Teže su rane koje su na našim srcima,nego one na našim tijelima. Rane na tijelu zarastu,ali rane na srcu zauvijek ostavljaju tragove na nama.",na trenutak je zastao:"Bol koji sam nosio toliko godina me naučio da se borim,da ne odustajem. Zato neću odustati od tebe. Koliko smo samo puta rekli ne i zatvorili naše srce zbog straha. Boriću se za našu ljubav,naš srećan kraj. Jer kako sam negdje čuo ako nije dobro,onda nije kraj."

Melek ga je pažljivo slušala. Bio je odlučan i u njegovim očima se vidjela ljubav. I ona će se boriti za njega i za ljubav.

  "Šta ako ne uspjemo?",upitala ga je,dok joj se strah oslikavao u očima.

"Možemo uspjeti samo ako smo zajedno. Ako od ja postanemo mi. Ako zajedno budemo gledali naprijed ne osvrtajući se na prošla vremena.",na trenutak je zastao uzevši je za ruku:"Jer samo ako smo zajedno,možemo sve."

"Onda neka ovo bude naš početak. Početak naše priče o ljubavi.",rekla je čvrsto ga zagrlivši.

Ali zar nije ljubav takva? Takva da ne priznaje ni prošlost ni budućnost. Da živi samo u sadašnjosti i tom jednom trenutku koji je poput vječnosti. Svako ko je bar jednom volio zna kakav je osjećaj straha gubitka osobe koju voli. Strah da sve ono što je sanjao jednog dana padne u vodu. Ljubav je takva da će i najvećeg slabića napraviti hrabrim. Učiniti da od dvije duše postane jedna. Da od JA postane MI. Jer biti duboko voljen od nekoga daje nam snagu,ali voljeti nekoga duboko nam daje hrabrost.