Ti si moja sudbina

17. Laž

"Neko može nekada i reći laž, ali grimasa koja je poprati obično kaže istinu."

Nakon vjeridbe Mehmeta i Melek,Bahar i Emre su odlučili da provedu neko vrijeme zajedno. Obišli su skoro sva mjesta u Istanbulu. Nisu izlazili na neka eksluzivna mjesta,uglavnom su to bilo parkovi,šetnja plažom uz zalazak sunca,tek ponekad bi otišli u neki popularniji restoran. Izbjegavali su to,željeli su ostati u tajnosti,skriveni od očiju javnosti.

  Raskomotivši se u dnevnoj sobi,Bahar i Emre su uživali u popodnevu. Uživali su u svojoj ljubavi,ali i u svojoj slobodi. Ponekad bi se pronašla neka sitnica koja bi ih posvđala,ali bi ih ta ista sitnica i pomirila. Bili su tako različiti,a opet tako slični.

Njihov mir prekinula je poruka na Emreovom telefonu:

   "Čekam te u kafe-baru "Omega"  u 14:00.
                   Farah"

Emre je brzo pročitao poruku,a zatim nervozno pogledao u Bahar koja je mirno ležala naslonjena na njegovo rame.

"Bahar,moram izaći na nekoliko minuta.",rekao je Emre,polako ustajući. Bahar je klimnula glavom i blago se nasmješila:"Vrati se brzo."
Emre se sageo i poljubio je u čelo.

Emre je brzo izašao iz zgrade i ušao u svoj auto,te pozvao Mehmeta.

"Halo,da li možeš poći sa mnom u kafić "Omega"?",upitao  je Emre kada se Mehmet javio.

"Da li je sve u redu?",upitao je Mehmet:"Ići ću sa tobom naravno."

"Objasniću ti u putu.",rekao je Emre,prekinuvši poziv.

Kafe-bar "Omega" bilo je mjesto gdje su uglavnom izlazile mlađe osobe. Bio je opremljen u modernom stilu. Pod sa izgledom šahovske table sa naizmjeničnim crnim i bijelim poljima,dugački crni šank,okrugli bijeli stolovi sa po dvije stolice. Odisao je prijatnom atmosferom.
 
  Emre i Mehmet su u kafe stigli oko četrnaest časova. Emre je sjeo za stol u velikoj bašti ovog kafea,dok je Mehmet bio udaljen par stolova od njega. Nedugo zatim, Farah je došla.

"Zdravo,dušo.",pozdravila ga je,poljubivši ga u obraz. Emre na svom licu nije davao nikakve znake emocija.

"Šta želiš od mene?",konačno je upitao pokušavajući da bude smiren.

"Šta želim?",zamišljeno je upitala samu sebe,a potom se nasmijala:"Želim tebe."
Emre je gledao u nju sa nevjericom,a potom u Mehmeta koji mu je pokazivao da treba da bude smiren,ali nije mogao kontrolisati svoj bijes.

"Ti si luda.",rekao je Emre:"Ja imam djevojku koju volim i koja voli mene. Nikada je ne bih prevario.",potom je ustao,ali ga je Farah uhvatila za ruku.

"Zar se ne sjećaš svih onih trenutaka od prije tri godine?",upitala ga je,milujući ga po licu.

"Ne i pusti me više. Ne želim da te vidim.",oštro je odgovorio, odgurnivši je od sebe. Mehmet je primjetivši situaciju odmah ustao i prišao Emreu,pokušavajući da ga smiri kako ne bi učinio nešto loše.

Odveo ga je do auta,ostavivši Farah samu. Gledala je za njima,dok se na njenom licu pojavio ogroman osmijeh. Osmijeh koji je pokazivaju da će se desiti nešto loše.

"Ona je luda.",rekao je,udarajući nogom u auto:"Ne mogu da vjerujem."

"Smiri se,Emre. Pomisli na Bahar.",smirivao ga je Mehmet:"Nju voliš,voli i ona tebe. Jedna Farah ne može da uništi vašu ljubav." Emre se na trenutak smirio. Zaista,ponekad nas može smiriti samo jedna osoba. Osoba koja nam je u isto vrijeme i mir i nemir.

Sljedeći dan

  Emre je u firmu stigao oko deset časova. Parkirao se,te pošao ka ulazu. Lift ga je brzo odnio na posljednji sprat gdje se nalazila njegova kancelarija.

"Dobro jutro,gospodine.",pozdravila ga je sekretarica:"Da li ste vidjeli novine?"

Emre je bio iznenađen njenim pitanjem,jer nije imao običaj da pregleda dnevnu štampu,a ni časopise. Odmahnuo je glavom,te ušao u kancelariju. Mehmet je izašao iz svoje kancelarije,te hitro otišao u Emreovu noseći novine u svojim rukama.

"Pogledaj ovo.",rekao je bacajući mu novine na radni stol. Emre je pogledao u novine i naslovnu sliku na kojoj je bio on i Farah. Pred očima mu je igrao naslov "Stara ljubav se ponovo rađa?" Brzo je otvorio novine i pročitao članak o njemu i Farah.

"Bio si sa mnom,znaš da ovo nije tačno.",uznemireno je rekao,hodajući po kancelariji.

"Da,ja znam,ali Bahar neće znati ako ovo vidi.",odgovorio je ozbiljno:"Mislim da bi trebao otići do nje."

Emre je poslušao Mehmetov savjet i poput furije izletio iz svoje kancelarije i otišao ka svom autu. Pozivao je Bahar na telefon,ali glasovna poruka mu je govorila da trenutno nije dostupna. Kroz misli su mu prošle svakakve loše stvari.

Kucao je na vrata stana,ali odgovora nije bilo. Dozivao ju je ne obazirući se na ostale stanare.

Uskoro mu je Melek otvorila vrata stana. Ali ono što je zatekao,bilo je potpuno rasulo.

"Vidjela je novine,zar ne?",upitao je Emre:"Kunem se nisam kriv." Pokušao je da se odbrani,dok su suze ispunjavale njegove oči.
Melek je potvrdno klimnula glavom,a zatim mu pokazala ka dnevnom boravku. Bahar je sjedila i nijemo gledala u jednu tačku,dok su ispred nje na stolu bile novine i članak o Emreu.

"Bahar..",tiho je rekao,prilazeći joj:"To što piše nije tačno,kunem ti se." Bahar se istog momenta trgla i okrenula ka Emreu. Njene oči postale su crvene od plača,dok je njena maskara bila razmazana po cijelom licu.

"Molim te,odlazi.",gotovo nečujno je rekla:"Ne želim da te vidim."

Emre je gledao u nju i shvatio je njenu bol,iako je znal da pn nije kriv. Na sve načine je pokušao da joj se približi,ali ga je ona svaki put odgurnula.

"Bahar,ja tebe volim. Ona za mene ne postoji,ti si mi jedina.",govorio je gotovo preklinjajući:"Molim te,saslušaj me."

Pogledala ga je na kratko,a zatim odgovorila:"Nemam šta da slušam,Emre. Sve sam vidjela u ovim novinama i načinu na koji te poljubila,nema potrebe da mi objašnjavaš."

"Zar mi ne vjeruješ?",planuo je Emre;"Povjerovaćeš ovim prokletim novinama,a ne meni?" Zastao je na trenutak,primjetivši da Bahar ponovo plače. Prišao joj je,ali se ona odmakla od njega i pokzala mu da ode. Pogledao ju je,a zatim otišao.

Udarao je o zid ispred Baharini vrata i rasjekao ruku. Bijes se ponovo probudio u njemu,iako to nije želio. Iako nije bio kriv,osjetio je krivicu. Krivicu,jer je rasplakao jedinu djevojku koja ga je zavoljela onakvog kakav zaista jeste i koju je on zavolio.