Ti si moja sudbina

18. Vjeruj mi

"Ljubav je čin beskrajnog opraštanja ,ljutnje i opraštanja koje postaju navika."

   
  "Bahar,ne budi tvrdoglava.",govorila je Melek,pokušavajući da je urazumi:"Moraš razgovarati sa njim i saslušati njegovu stranu priče."

Bahar je bila odlučna i tvdoglava u isto vrijeme. Nije željela da vidi Emrea. Nije odgovarala na njegove pozive tri dana od njihove svađe. Zabranila je da bilo ko spomene njegovo ime u njenom okruženju,ali je Melek bila upornija od nje.

"Melek,nemam ga šta slušati.",oštro je odgovorila:"Neka ide kod svoje Farah."

"Bože,Bahar,ti i tvoja ljubomora.",rekla je Melek pomirivši se sa njenom tvrdoglavošću:"Onda idemo prošetati,da razmisliš i neću ti više spominjati Emrea."

"Upravo si ga spomenula.",sarkastično je odgovorila Bahar,dok je Melek prevrtala očima.

Nakon što ju je uspjela nagovoriti da pođu u šetnju,Bahar i Melek su se uputile ka Emirgan parku.

Ovaj istorijski park smješten je neposredno pored Bosfora u lijepom predrađu Emirgan. Park je naročito prepoznatljiv po svojoj kolekciji lala. Prostire se na površini od 100 hektara i posjeduje veliku raznolikost  flore i faune. U parku se nalaze igrališta,paviljoni,vještačko jezero i staze za trčanje.

"Osjećam se tako staro dok ovako šetam parkom.",rekla je Bahar ravnodušno zasmijavši Melek njenom izjavom.

"Ova šetnja će ti pomoći da se smiriš.",rekla je Melek smireno.

U međuvremenu,Mehmet je uporno lupao o vrata Emreovog stana. Udarao je jače kako bi ga ovaj bolje čuo.
Par minuta kasnije,vrata mu je otvorio potpuno drugi Emre. Zarastao u bradu sa velikm podočnjacima,Emre je bio bez volje za životom.

"Konačno.",sarkastično je rekao Mehmet:"Gospodin Aksal je otvorio vrata. Pogledaj na šta ličiš.",bjesnio je Mehmet.

"Mehmete,molim te pusti me,pa da na miru umrem.",bio je ravnodušan Emre. Nije osjećao ništa,bilo mu je svejedno da li će živjeti ili umrijeti:"Ako ću živjeti bez Bahar,onda je najbolje da umrem."

"Šta ti se desilo,prijatelju? Gdje je nestala ona živahnost i volja?",bio je očajan,vidjevši svog prijatelja ovakvog.

"Moja volja je nestala sa njom. Ne želi da mi se javi,ne želi da me vidi. Zaboravila me sigurno.",tiho je govorio,brišući suze sa obraza.

Mehmet se uputio ka Emreovoj spavaćoj sobi i garderoberu,a potom počeo da pretražuje po njemu.

"Ovako,prvo se sredi i spremi,a onda idemo u šetnju.",rekao je,vadeći čistu košulju iz ormara.

"Zaista mi nije do šetnje.",bio je bezvoljan i očajan. Bacio se na krevet i zatvorio oči:"Ležaću ovako,dok smrt ne dođe po mene."

"Ti si jedna velika budala,znaš to.",rekao je Mehmet,bacajući mu košulju:"Melek i ja pokušavamo da vas pomirimo,a ti ćeš da ležiš tu."

Čuvši Mehmetovu posljednju rečenicu,Emre je skočio sa kreveta i zagrlio Mehmeta:"Ti si moj spas."

"Dobro,dobro. Možeš me pustiti sada i da krenemo po tvoju dragu.",rekao je Mehmet sa osmijehom.

Pola sata kasnije,Emre je bio svježe obrijan. Obučen u bijelu košulju i crne pantalone,sa fino začešljanom kosom,bio je ponovo onaj stari Emre.

Kada su stigli u park,bilo je petnaest časova. Mehmet i Emre su stajali i posmatrali Bahar i Melek na jednoj od klupica. Mehmet je uzeo telefon i otipkao poruku,javivši Melek da su stigli. Primjetivši Melek da se okrenula ka njima,blago joj se nasmijao.