Ti si moja sudbina

6. Most ljubavi

"Neke spaja daljina. Neke razdvaja blizina. Nije do udaljenosti,do ljudi je."

Sljedeći dan

   Mehmet je već od ranog jutra bio na nogama. Otišao je u firmu,te ostavio par uputa za dalji rad,a potom se vratio u vilu kako bi obavio pripreme za susret sa Melek.

Emreu je objasnio sve vezano za nju i njihov neobični susret,te im je on poželio svu sreću. Kao i po običaju stigao je na porodićni ručak. Za stolom su ga čekala njemu poznata lica,njegova majka Ajša i otac Ibrahim.

    "Oprostite što kasnim.",izvinjavao se Mehmet,sjedajući za stol.
"U redu je,sine.",rekla je njegova majka,žena u kasnim pedesetim godinama,sa tek smeđom ofarbanom kosom i plavim očima predstavljala je glavni stub ove porodice.

     Ručali su kao i obično,srećni i zadovoljni. Za stolom su se obično vodile neke vedrije teme vezane za porodicu. Mehmetov otac,Ibrahim je to volio. Želio ih je vidjeti sve na okupu,pored sebe. Na taj način njegovo srce je bilo ispunjeno.

    "Oče,da li imaš vremena za razgovor?",upitao ga je Mehmet,ustavši iza stola. Ibrahim je potvrdno klimnuo glavom,a zatim ustao i krenuo ka svojoj radnoj sobi. Mehmet je polako krenuo za njim.

     "Oče,da li vjeruješ u slučajnost?",upitao ga je Mehmet iznenada.
"Sine,mislim da slučajnost ne postoji. U to sam se i sam uvjerio. Kada sam sreo tvoju majku,pomislio sam da  je slučajno,ali nije bilo. Ona me je učinila boljim čovjekom. Naučila me je da ne sudim i ono najbitnije da volim. Svaka osoba je dar od Boga. Dovoljno je da sudbina donese odluku i život će te navući na nju baš kao pijesak kroz pješčani sat. Pomislićeš da je slučajnost,ali nije. Tada vrijeme života završava,a počinje vrijeme ljubavi.",mudro je odgovorio Ibrahim.

   "Voliš je i dalje kao i prvog dana?",nastavio je dalje sa svojim pitanjima. Stari Ibrahim se blago nasmijao,a zatim iz ladice stola izvadio jednu kutiju.

    "Iz dana u dan sve više. Svaki put kada je pogledam,ona mi izmami osmijeh na lice. U ovoj kutiji su sva naša pisma koja smo pisali,dok smo ih slali krišom da nas njen otac ne uhvati. Bila je to velika borba,sine. Borba za njenu ljubav. Ali na kraju sam uspio.",govorio je Ibrahim sa osmijehom na licu,sjećajući se dana iz svoje mladosti:"Ko god da je ona,sine,bori se za njenu ljubavi,jer je ona jedina koja je uspjela da te nasmije nakon svih ovih godina.",rekao je tiho,primjetivši da su sva ova pitanja bila sa razlogom.

    Otac i sin su skoro dva sata razgovarali o životu,ljubavi,slučajnosti i sudbini. Kasnije im se pridružila i Ajše,pa su se svi zajedno smijali,njihovim događajima iz prošlosti.

      Mehmet ih je ostavio same,te se otišao spremiti za susret. Odlučio se za farmerke, tamno plavu košulju i crni cipele. Izgledao je ležerno i opušteno,iako je u dubini svoje duše osjećao nervozu. Nije želio da ga Melek upozna kao moćnog bogataša,već sasvim običnog čovjeka. U kutijicu obloženu crvenim plišom stavio je Melekin mali telefon,a potom se uputio ka izlazu iz vile. Krenuo je ranije,želeći da prošeta do mjesta njihovog sastanka.

   U međuvremenu,u stanu Melek,vodila se jaka rasprava između nje i Bahar oko toga šta će Melek obući.

     "Molim te,Melek. Obuci ovu haljinu. Ne možeš na sastanak ići u farmerkama i starkama.",govorila je Bahar idući iza Melek,noseći tamno plavu haljinu.

"Rekla sam ti da ne želim. U ovom se osjećam udobno.",odlučno je rekla Melek. Obukla je svjetle farmerke,bijelu strukiranu majicu i bijele starke. Iako u običnim stvarima,bez imalo skupih stvari na sebi,Melek je izgledala savršeno.
Bahar,vidjevši da ne može pobjediti Melekinu tvrdoglavost,odustala je slegnuvši ramenima,poželivši sreću svojoj prijateljici. Melek je polako krenula ka mjestu njihovg susreta.

     Prvi je stigao Mehmet. Odabrao je klupu koja je odavala prelijep pogled na Bosfor i most koji je spajao dva kontinenta. To mjesto je bilo mirno i tiho i svaki čovjek bi se mogao izgubiti u svojim mislima i zvucima talasa koji su udarali o obalu.

    Iz tog lijepog trenutka prenuo ga je ženski glas:"Pa gospodine Arsoy,možda ste i poranili."
Ustao je sa klupe,te polako prišao Melek,pruživši joj ruku:"Ne bi bilo u redu da vi mene čekate.",rekao je gledajući je pravo u oči. Onog trenutka kada su im se pogledi sreli,kada se nisu mogli odvojiti jedan od drugog. Onog trenutka kada su se  naježili bez obzira koliko toplo bilo. Tog trenutka se dogodilo ono što svi zovu ljubav.

   "Izvoli,ovo je za tebe. Vjerovatno ti je nedostajao.",nasmijao se,odavajući svoje kao biser bijele i savršene zube,pruživši joj plišanu kutiju. Melek je prihvatila te otvorila i ugledala svoj telefon.

"Hvala vam gospodine Arsoy.",ljubazno se zahvalila Melek.
"Molim te,ne zovi me gospodine. Možemo preći na ti,ako ti ne smeta.",završio je u jednom dahu.
Melek se blago nasmijala:"Važi,Mehmet."

   Sjeli su na klupu koja je gledala na most i blage talase koji su prolazili Bosforom. Vodili su razne rasprave oko raznih knjiga. Primjetili su koliko su zapravo slični,pa čak i njihov pogled na svijet. Izgubili su pojam o vremenu. On je u njoj vidio sasvim običnu djevojku koja je voljela obične stvari. Ona je u njemu vidjela opuštenog i običnog momka,a ne moćnog bogataša.

      "Istanbul. Toliko moćan da može progutati čovjeka. Ali niko ne može odoljeti njegovim ljepotama.",rekao je tiho,posmatrajući u plavilo Bosfora:"Tolika životna energija, iskrenost i sreća ljudi čine ovaj grad. Svi su povezani na neki način. Čak i onaj trgovac u jednom od kvartova,ili student koji je doputovao iz Izmira na studije. Svi su povezani tom bezuvjetnom ljubavi prema ovom gradu.
Most koji uspjeva da spoji dva kontinenta u jedno. Ljudi su kao mostovi. Teže da se povežu i nikada više ne dijele,jer samo zajedno mogu sve. Ako se ne poveže,čovjek zauvijek ostaje sam i njegov život više nema smisla",Melek ga je pažljivo gledala i slušala,dok je on pažljivo posmatrao svjetla Istanbula i most na Bosforu.

   "Govoriš poput čovjeka koji još uvijek traga za svojom pravom srećom.",rekla je Melek iznenada,na što se Mehmet blago nasmijao.

"Ponekad pomislim da je mene sreća zaobišla. Sama si rekla da moje oči govore drugu priču. Ništa nije savršeno,ali i život nam uvijek nešto da,a nešto oduzme."

"U pravu si.",osjećala je da ne treba da nastavi. Možda je suviše rano za bilo kakva pitanja:"Kasno je. Mislim da bih trebala krenuti.",nije ni bila svjesna koliko je vrijeme brzo prošlo.

"Drago mi je što sam te upoznao.",nasmješio se Mehmet:"Možda bismo ponovo mogli izaći na neku večeru ili nešto tako?"
"Svakako. Biće mi čast."
"Mislim da će ta čast pripasti meni.",nasmijao se Mehmet.

Uskoro su se rastali. Svako je otišao na svoju stranu,ali su srca definitivno ostala na,već sad "njihovoj" klupi. Klupi ispod mosta koji teži da spaja,a ne razdvaja ljude.