Ti si moja sudbina

24. Dani bez tebe

"Samo ću pamtiti poljupce. Naše usne ranjave od ljubavi. I kako si mi dala sve što si imala. I kako sam ti ja ponudio ono što je ostalo od mene."

Stranica dnevnika

Priča o bolu - Melek:

"Jedini moj,Mehmete

Ne prođe ni dan,a da ne pomislim na tebe. Prošle su dvije godine odkako nisi sa nama. Dani su tako prazni bez tebe. Sve je izgubilo svoj smisao. Mislila sam da je smrt daleko. Da se neće desiti nama,našim voljenim. Ali se dešava.  Smrt nije za one koji umiru,već za one koji ostaju. Kada si ti otišao,sa sobom si ponio i moje srce i osmijeh koji si toliko volio. Ova bol koja je ostala nakon tebe je nepodnošljiva.

Svakoga dana čitam stranice tvog dnevnika. Svakog dana čitam tvoje riječi pune ljubavi i imam osjećaj kao da si pored mene. Kao da ćeš se svakog trenutka vratiti. Zagrliti me i reći da je sve ovo bila igra. Ali nećeš. Otišao si daleko od mene i nećeš se vratiti. Šta bih dala da ponovo ugledam tvoje plave oči,nasmijanog,sretnog i zaljubljenog. Bez tebe u mom zagrljaju,osjećam prazninu u duši. Uhvatim sebe kako u masi tražim tebe. Prije sam mislila da ljudi slomljenog srca svu tu bol osjete samo u mozgu i da srce ne može stvarno boljeti od patnje. Ali sada znam da može. A najgore je kada me ta bol presječe tako da se zagledam u samo jednu tačku i razmišljaš o svemu što smo imali,a ne mogu da plačem,da dišem.
Nemoguće je zaboraviti taj bol kada se jednom doživi. Više nemaš budućnosti. Tvoje vrijeme na ovom svijetu je isteklo,ali nisi mrtav. Ostaneš u toj praznini. Kao da ti iščupaju srce,ali ipak ta praznina je i dalje u tebi.

Posmatram naše fotografije i naša nasmijana lica. Moj pogled koji te uvijek gledao zaljubljeno sada je ugašen. Tvoja ljubav bila je kao san,tvoji dodiri su me smirivali. Često odem na našu klupu,ali ona kao da je izgubila smisao.  Ti nisi pored mene. Nisi tu da mi govoriš najljepše riječi ljubavi,dok nas mjesec obasjava svojom svjetlošću. Obećala sam ti da ću biti nasmijana bar malo,iako će moje oči govoriti drugu priču. 

Svoju utjehu pronalazim u našem sinu. Liči na tebe. Ima tvoj osmijeh i tvoje oči. Ispočetka sam bila ljuta na njega,nisam ga željela zagrliti niti osjetiti njegov miris. Ali sada,ne mogu se odvojiti od njega. On je sve što mi je ostalo od tebe. Uvijek je nasmijan i rijetko plače. Svake večeri mu pričam o nama i našoj ljubav,baš onako kako si mi rekao. Nisam dozvolila da osjeti tvoje odsustvo. Govorim mu o njegovom ocu koji je hrabro koračao ovim svijetom i volio svim srcem. Govorim mu o tome kako je njegov otac željno iščekivao njegovo rođenje. Svaki put kada bih spomenula tvoje ime,on bi se osmjehnuo. Prije par noći imao je temperaturu,plakao je satima,vjerovatno mu nedostaješ. Osjetio je bar na trenutak tvoje odsustvo koliko god se ja trudila da to ne primjeti.

Iako nisi tu,osjetim tvoju blizinu kroz blagi povjetarac koji prostruji mojom  kosom. Onda shvatim da si održao svoje obećanje. Bliži si mi nego što mislim. Trudiću se da budem nasmijana,onako kako si ti tražio od mene. Nikada više neću biti ista,ali ću se truditi da bar malo budem ona Melek koju si upoznao. Znam da me posmatraš i znam da me čekaš tamo gdje će naše zauvijek početi. Gdje ćemo uvijek biti zajedno,srećno zaljubljeni.

Vidimo se,Mehmete.

Tvoj anđeo."

Vila Arsoy,Istanbul

Julsko sunce uveliko je peklo nad Istanbulom. Ovog jutra Melek se probudila ranije nego obično. Sinoć je do kasno pisala u svom dnevniku.  
Ustala je,spremila se,a potom obišla svog sina.

Tiho je ušla u njegovu sobu,dok je on mirno spavao u svom krevetu. Ponekad bi se u snu osmijehnuo blago što bi izazvalo suze u Melekinim očima. Poljubila ga je nježno,a zatim se uputila ka izlazu iz vile.