Ti si moja sudbina

22. Ako ostanem

             

"Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka."

Stranica dnevnika

Priča o sreći:

"Oduvijek sam se pitao kako sreća izgleda? Da li ću i ja ikada osjetiti to nešto što za čime svi tragaju? Shvatio sam da sreća nije nešto što se može osušiti i sačuvati. Za nju je potrebno mnogo više. Strpljenje i snaga da bi  prošao put koji vodi do nje. U životu se uvijek moramo privići na tugu,jer onda nećemo moći znati šta je prava sreća.

Život mi je pružio mnogo lekcija,otvorio mnoga vrata,ali i zatvorio. Vodio me je putevima na kojima nisam mogao pronaći sebe. Pričao mi je okrutne istine u trenutku kada sam htio da čujem samo jednu dobru laž. Pitao sam se zašto je tako. Trenutak. Toliko mi je bilo potrebno da shvatim kolika je snaga u meni.

   Rekla si mi da sam ja tvoje čudo. Ali zapravo si ti moje čudo. Došla si iznenada i postala razlog mog života. Sreća nije nešto što se mjeri smijehom,niti su suze mjera tuge. Sreća mi je uvijek kada sam sa tobom. Ponekad me strah da ću sve oko izgubiti. Da će naša sreća prestati,ali onda me ti uhvatiš za ruku i taj strah nestane.

Za dva mjeseca ćemo postati roditelji našem malom princu. Ne mogu ti opisati radost koju osjećam. Saznanje da ćemo zajedno odgajati naše djete ,probudilo je u meni nezamisliv osjećaj. Nestrpljivo čekamo njegovo rođenje. Nadam se da će mu se svidjeti njegova soba,jer su njegovi roditelji uložili dosta truda. Bila si tako srećna,dok smo tražili odjeću za našeg princa. Uskoro ćemo osjetiti njegove male rukice oko naših prstiju. Osjetićemo njegov miris,slušati njegov prvi osmijeh i prve riječi. On će nas buditi u pola noći,ali ne bunim se. On je plod naše ljubavi. Naša prava sreća.
   
     Želim da naš život uvijek bude ovakav. Pun osmijeha i sreće. Želim da ti zauvijek budeš pored mene,da me voliš i da te volim. Želim da našeg sina odgajamo u ljubavi,onakvoj kakva je naša. Jedina i prava. "

Vila Arsoy, Istanbul

Mehmet se probudio rano i izašao ne želeći da budi uspavanu Melek. Uputio se na svoje jutarnje dzogiranje. Kada se vratio u vilu,bilo je već oko deset sati. Tu su ga sačekala njemu poznata i nasmijana lica,Bahar i Emre. Nakon što su se vjenčali,odlučili su da putuju Evropom,ali sada kada su se vratili žele da provode vrijeme sa svojim dragim prijateljima.

   "Dobro došli.",ljubazno se osmjehnuo Mehmet,primjetivši svoje prijatelje:"Tako mi je drago što vas vidim. Uživali ste u svom putovanju po Evropi,zar ne?"

"Prijatelju,ako bih počeo pričati naše događaje prethodni mjesec,ne bih se mogao zaustaviti.",rekao je Emre sa osmijehom,gledajući  zaljubljeno u svoju suprugu.

"Gdje je Melek? Tako sam je poželjela.",upitala je Bahar,nestrpljivo čekajući da vidi svoju prijateljicu.

"Ovdje sam,Bahar.",nasmijala se Melek,ušavši u prostrani dnevni boravak. Bila je u dugoj bijeloj haljini        koja je posebno isticala njen stomak  u trudnoći.

Bahar je protrčala ka Melek,te ju je zagrlila snažno. Nježno je pomilovala njen stomak,a zatim očima punih radosti gledala u Melek.

"Melek,dođi sjedi. Nemoj se umarati.",rekao je Mehemet bržljivo,uhvativši je za ruku:"Bahar,Emre izvolite."

Ponovo su svi bili na okupu. Uputili su se ka trpezariji gdje su trebali doručkovati. Ubrzo su im se pridružili i Mehmetovi roditelji,Ajša i Ibrahim. Smijeh je bio na sve strane,dok su Emre i Bahar prepričavali svoje događaje iz Evrope.