ON, JA I AVANTURA #2

#1

Kada sam napokon došla k svjesti nalazila sam se u nekoj prostoriji. Lijepo je sređena. Zidovi su bili boje bijele kave, vrata bijele boje. Do vrata sa desne strane nalazila se slika nekog čovjeka koji sjedi u autu. Dala bih se kladiti, ali ako je to njegov auto knda je sigurno morao prodati svoj bubreg, ako ne i dva, i morao se baviti nekim kriminalom. Auto je prekrasan. Sad tek vidim znak. To je Lamborghini. Definitivno se bavio kriminalom. Di je Borna? Pogledala sam oko sebe. Na desno od te slike bio je prozor. A lijevo od prozora police sa trofejima, medaljama, pohvalama i zahvalama. Borna je stajao do prozora i gledao prema van. "Borna?" "Hej Ana, budna si. Kako se osjećaš?" "Mislim da me malo boli glava." Rekla sam i vidjela zabrinutost u njegovim očima. "Volio bih ti pomoći, ali neznam kako. Dođi do prozora i udahni malo svježeg zraka." Rekao je i ponudio mi ruku da ustanem. Prihvatila sam. Pogledala sam van kroz prozor, nismo bili u Zagrebu, barem ne u dijelu koji ja poznajem. "Znaš li možda gdje smo?" Pogledala sam ga, a u njegovim smeđim očima vidjela sam svoj odraz. Ok, ovo je zvučalo jako sebično... "Volio bih da znam." Neko vrijeme bila je tišina, a tada sam je ja prekinula. "Borna?" "Da." "Ja se bojim. Znam da se to čini kao jako glupa rečenica koju sam ikada izgovorila, ali imam pravo bojati se." "Ana, hej. Slušaj me." Svoje ruke stavio je na moja ramena. Gledao me i nastavio. "I ja se bojim. A realno, ja sam taj koji bi te trebao štititi jer sam ja dečko, a ti si djevojčica. No neznam kako. Neznam kako bih i svoju djevojku zaštitio da je ovdje. Vjerovatno bih ju zagrlio. Trebaš ti zagrljaj?" Pogledala sam ga i odlučila da se ovoga puta neću dati zavesti njegovim očima. "Ne treba. Borna, hvala ti." Okrenula sam se prema prozoru i nadala da će sve biti kako treba. Nada UVIJEK umire zadnja. Sada sam bila puna nade, uvijek sam je puna nakon te rečenice. Borna je hodao po sobi i fučkao si. Ja sam gledala kroz prozor. Nekoliko trenutaka kasnije.. Vrata su se otvorila i na vratima je stajao neki lik. Bio je mlad, rekla bih 20 godina, mozda malo stariji, ali ne puno. Imao je smeđu kosu, a oči mu sa mjesta gdje sam stajala nisam vidjela. Na sebi je imao odjelo. Ušao je i za sobom zatvorio vrata. Prvo je pogledao Bornu, a nakon toga mene. Nasmješio se i rekao. "Ja sam...