"Koliko iznenađujuće?" "Dovoljno." Odgovorio je David i nasmješio se. "Što će biti ako ne uspijem riješiti taj zadatak?" "Paaa... ovaj.. vratit ćeš se doma i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo." "Zvuči jednostavno." "Da, znam da zvuči. Ana, obećaj mi da me nećeš zaboraviti." "Obećanjem. Nikada ne prekršim svoje obećanje." "Hvala ti." Zagrlio me i nastavili smo šetati. Davidu je zazvonio mobitel. "Halo. Da ja sam........Ne možete mjenjati dogovor. Ne ne možete. Zato što ste potpisali da je to tek krajem osmog mjeseca, a sada je početak..... prekinuo je poziv. On je meni sada prekinuo poziv." "David, što se događa?" "Želi da se dogovor vezan za zadatka premjesti na sljedeći tjedan. A ti još nisi spremna, a mislim da nije ni Borna." "A da nazoveš tatu?" "Sad ću." Udaljio se od mene i razgovarao sa svojim ocem. Vidjela sam da je uzrujan. Jako uzrujan, ali i bjesan. "Za sve je kriva Sara. Ta koza." "David, smiri se." "Ti još nisi spremna, a ako on navaljuje da želi da sve to bude sljedeći tjedan. Nadrapali smo." "Kako misliš nisam spremna?" "Gledaj, naučila si sve što se trebalo, ali postoji jedna stvar koju ja još nisam svladao do kraja, a vozim aute od malena. Taj zadnji dio je stvarno kompliciran." "Onda mi pokaži, vježbat ću svaki dan i noć i dokazat ćemo da ste bolji od Sare i pd njih svih tamo." "Stvarno?" "Naravno. Kolko teško može biti." "Jako teško." "Krasno." Hodali smo u tišini i držali se za ruke. "Hej David?" "Reci." "Možemo se poslikati?" "Naravno. Mislio sam da nećeš pitati." Izvadila sam mobitel i poslikali smo se. U pozadini se vidio zalazak sunca. I nas dvoje nasmiješeni. Kada smo hodali do auta smijali smo se i zabavljali. Kako mi je lijepo provoditi vrijeme s njim. Nasmije me i učini da svi problemi koje imam, jednostavno nestanu. Sjeli smo u auto i krenuli prema njegovoj kući. Pustio je glazbu, dosta glasno, otvorio je prozore i smijao se. "Presretan sam. A za to si zaslužna ti." "Ja?" "Da ti Ana. Da nije bilo tebe, ja se ne bih sada smijao i bio sretan. Hvala ti na tome." Nasmješila sam se i gledala kroz otvoren prozor. Ovaj grad je stvarno poseban iako neznam o kojem se gradu radi. "David, u kojem smo mi gradu?" "Gradu snova." "A daj me nemoj zezati. Stvarno te pitam." "Ne zezam. Gradu snova." "Ti stvarno..."
أنت تقرأ
ON, JA I AVANTURA #2
مغامرةMoje iluzije su postale stvarnost, a ne želim ih. Želim ponovno biti sretna, zbunjena, luda, svoja i ne normalna. Kako da to postignem? Zar je jedini izlaz ova moja glupost od igrice?
