ON, JA I AVANTURA #2

#31

"Draga moja, udobno se smjesti. Prije no što kreneš dalje čitati, tri puta udahni. Ozbiljan sam. Ono što sada sljedi je puno toga.... Ako si spremna, kreni čitati dalje. Zašto si ovdje? Zašto baš ti? Želim da znaš istinu. Cijelu. Istina, super si igrala. I Sara je prošle godine igrala super, ali ona uvijek vara. I tad je varala. I sad kada ćete igrati vjerovatno će varati, a ti ako izgubiš, nećeš se vratiti. Lako vas je bilo zavarati i manipulirati s vama. Pogriješio sam. Nisam smio osjećati bilo što prema tebi. Gledaj nas sada. Razdvojeni. Ja sam vjerovatno u svojoj sobi sada i pokušavam svirati i ne misliti na tebe, a ti si u svojoj sobi držiš pismo i ljuta si. Znam da jesi. Želim da znaš da si me promjenila. Bila si hodajući primjer upornosti, posvećenosti.... Tek sada vidim što sam izgubio. Oprosti. No da prođem na stvar. Ako izgubiš, nećeš se vratiti, ni ti ni Borna. Zato te želim spasiti. Ovdje ti je ključ. Uzmi ga, nakon večere kada dođeš u sobu otvori vrata ormara, iza polica nalaze se vrata. Zajedno sa Bornom spustite se dolje, ja ću vas čekati. Odvest ću vas doma. Ovo vam je jedina prilika. Pomoći ću vam. To je najmanje što mogu nakon što si me promjenila. Ana, ja te još uvijek volim i znaj da sam spreman učiniti aposolutno sve da te spasim i zaštitim. Dozvoli mi da to učinim. Čekat ću te. Odnosno vas."
Odložila sam pismo. Uredu. Pristat ću. Ako me on može spasiti onda neću riskirati. Niti neću paničariti. Borna ide samnom. Večera je ionako uskoro. Idem se istuširati. Nakon što sam oprala kosu, obukla nešto čisto, sjela sam na krevet i uzela mobitel. Naša slika još je ovdje. Gledam je i vidim što sam izgubila. Sve sam izgubila. Točnije izgubila sam njega, a on mi je bio sve. Moj svijet, moj oslonac, sve je to postao u kratkom vremenu. Gledam u našu sliku i želim je sačuvati, ali opet želim sve zaboraviti. Ustala sam, stavila mobitel u zadnji džep hlača, uzela sam pismo i otišla u Borninu sobu. On će znati što da radimo. Pokucala sam na vrata i odma ih otvorila. "Hej Ana... od kud ti ovdje?" "Hej bok....operosti što smetam. Ovoga... umm... pročitaj ovo." Pružila sam mu pismo i on ga je otvorio. Kada ga je pročitao samo je šutio. "Vjeruješ mu?" "Neznam Borna. Nakon svega, baš mu i ne vjerujem, ali.... odlučila sam da ću mu za ovo vjerovati. Barem ću pokušati." "Uredu. Nakon večere nađemo se u tvojoj sobi. Sad idemo jesti, ako je sve ovo istina, onda će nas stvarno odvesti doma, ako ne..." tu je zašutio. "A onda?" "Onda ću se pobrinuti da pati." Udarila sam ga svojom rukom po ramenu i nasmijala se. Znam da je ozbiljan, ali ne želim razmišljati o tome. Otišli smo na večeru. Kao i obično večera je prošla u tišini, a tada je nastupio show time....