ON, JA I AVANTURA #2

#27

Kada sam se probudila na noćnom ormariću čekala me kava, i obavijest. Uzela sam papirić na kojem je pisalo: "Jutro. Jučer si zaspala u suzama, nisam ti stigao reći da danas imamo slobodan dan. Kada se probudiš slobodno dođeš u moju sobu. Borna." Koji je on. Joj. Posebna vrsta ljudi. Ustala sam i otišla u kupaonicu. Uzela četku za kosu, počešljala sam se i isplela kosu u pletenice. Obukla sam neke zdrapane hlače, i crnu majicu te sam otišla do njegove sobe na kraju hodnika. Nismo se vidjeli okvirno dva tjedna, a ponašamo se kao brat i sestra. Pokucala sam i odmah otvorila. "Hej jutro." "Jutro." "Naspavala?" "Jesam." "Da li si bolje?" "Malo." "Sjedni." Pokazao je rukom prema krevetu. Umjesto da sam sjela, ja sam legla potrbuške. "Joj Ana. Zaspala si u suzama." "Znam, ali neću o tome." "Vjerujem, ako ćeš imati potrebu da pričamo o tome, tu sam." "Hvala ti." "Nema problema." Nekoliko minuta bila je tišina. "Želiš gledati neki film?" "Može." "Koji?" "Može neki da nije ljubavni ili nešto." "Može." "Može Spider-man?" "Stvarno?" "Da, znam da sam žensko, ali to..." "Dobro dobro. Poštedi me toga." Pustio je film i ja sam uživala gledajući nešto što volim. Volim gledati Spider-mana. Podsjeća me na Filipa. Često sam s njime znala gledati sve filmove o Spider-manu. Nedostaje mi Filip. On bi znao što mi je činiti. Film traje oko dva sata. Kada je bio gotov Borna je ostao sjediti i samo je pogled prebacio na mene. Gledao me. Neznam koja vrsta pogleda je to bila, ali znam da kada sam ja njega gledala na njegovom licu pojavio se osmjeh. Možda mali i skriveni, ali bio je to osmjeh. "Što?" Upitala sam, jer sam se osjećala jako neugodno. Tim više što smo bili sami u sobi. "Ništa." "Zašto me onda gledaš?" "Zato što imaš taj jedan poseban osmjeh." "Ti nisi ni vidio moj osmjeh." Osjetila sam da sam crvena u licu i da se smijem. "Ne vidim razlog zašto te ovih nekoliko dana izbjegavao." Ošinula sam ga pogledom. "Neću o tome." "...