ON, JA I AVANTURA #2

#30

"Nikada mi nisi ispričao što si radio ova dva tjedna." "Ha... pa... ovaj... Kodirao sam i tak neke gluposti." "Baš zanimljivo." "Zašto mi se čini da je ovo bio sarkazam?" "Zato što je bio." Nasmijao se i ispio čašu do kraja. Stavio je na šank i zagledao se u moje oči. "Vidio sam da je David izašao iz tvoje sobe. Sve ste riješili?" "Jesmo. Odlučila sam da mu neću dati drugu šansu, jer..." "Nećeš mu dati drugu šansu? Zašto?" "Daj mi da dovršim. Zato što u svakom pogledu doma se vraćam bez dečka. Jer on će imati obaveze i nećemo se viđati." "Bezveze i nepošteno, ako se mene pita." "Iskreno, život je nepošten." "Znači. Sad nemaš dečka. To znači da nitko neće biti ljubomoran, ako ću se s tobom družiti." "Neće, ali meni nije baš do druženja. Želim ovo sve što prije završiti." "Razumijem." Sjedila sam u tišini i gledala Davidovog pomoćnika što radi. Sve je to sjeckao u ritmu neke pjesme koju je pjevušio. "Idem ja u sobu. Ako se predomisliš, znaš gdje me možeš naći." "Znam Borna." Sad sam ostala sama sa ovim čudakom. Godila mi je tišina. Bila sam s nekim, ali nismo pričali da barem to imam u svom gradu. Znam da i s Filipom sjedim u tišini, ali on je drugo. Kraj njega svi problemi nestaju, a kraj ovoga ne. Odlučila sam sjediti još neko vrijeme, a nakon toga otići u sobu. Kada sam ušla u sobu, na krevetu su me čekali dva mala paketa. Uzela sam u ruke prvi paket i otvorila. U paketu se nalazio ključ. No ne ključ od auta. Izgledao je poput drevnih ključeva. Prastarih... Samo da se ne raspadne. Spustila sam kutiju na krevet i sjela. Uzela sam drugu kutijicu u ruke i otvorila je. U toj kutiji nalazio se pismo. Otvorila sam ga. Rukom pisano. Pisanim slovima blago ukošenima. U pismo je pisalo. "Draga moja, udobno se smjesti. Prije no što kreneš dalje čitati tri puta udahni. Ozbiljan sam. Ono što sada sljedi je puno toga. Ako si spremna kreni čitati dalje....