ON, JA I AVANTURA #2

#23

"Ti stvarno nisi normalan." "Znam. Takav sam od malena." "Misliš da bi mogao dobiti priliku da upoznaš svoju sestru?" "Ne želim je upoznati." "Zašto?" "Zato što bih se uspoređivao sa njom. Što ona ima, a ja ne i što je to bilo u njoj da je mama odabrala nju, a ne mene." "Oprosti, nisam željela prisjećivati stare uspomene." "Sve 5." Parkirao je auto i otpratio me do sobe. "Odmori se. Sutra bi trebala naučiti taj završni potez." Poljubio me u čelo. "Odmorit ću se. Laku noć." Zatvorila sam vrata i sredila se za spavanje. Kada sam legla u krevet uzela sam mobitel i gledala u našu sliku. Stavila sam je na pozadinu mobitela. Da barem sve ovo mogu reći Filipu. Sve bih dala da ga mogu nazvati. Ali nisu mi dali niti karticu za mobitel da mogu zvati, dali su mi samo mobitel na kojem je bilo programa za pisanje i igrica. Ubrzo sam zaspala, a ujutro u 06:00 David me probudio. Kao i svako jutro. Ustala sam, umila se, odjenula i otišla u blagovaonicu. Nakon doručka za kojim nismo progovorili niti riječi, općenito ujutro ne pričam mnogo, otišli smo u vježbaonu. "Pozorno me slušaj. Ovo je ozbiljno." Samo sam kimnula. Stvarno je ozbiljan danas. "Slušam." "Upali auto." To sam i učinila. "Ponovi sve što smo naučili ovih tjedan dana. Cesta ti se formira. Pazi na zamke i vjeruj u sebe." "Stvarno si ozbiljan." "Napravi kako sam rekao." Ako ga sada pitam kako je, samo mogu zakomplicirati stvari. Učinila sam sve kako je rekao. Cesta se svako malo mjenjala, gradovi su se mjenjali. Zamke su se mjenjalr. "Ana iskreno, ovo je bilo grozno." "Pa mjenjaš ceste, kada napokon shvatim koja je, ti je promjeniš." "Ana, nije vrijeme za svađu. I zezam te. Super si vozila, već znaš ceste napamet." "Davide, sad mi iskreno reci što te muči." "Ništa. Ako ti sada kažem moglo bi biti problema sljedeći tjedan." "Skrivaš nešto?" "Da i ne." "Molim?" "Za tvoje dobro bolje da ne znaš. Samo znaj da ćeš se vratiti doma sigurna i zdrava." "Ako želimo da ovo između nas funkcionira, moramo biti iskreni jedan prema drugome." Gledala sam ga, ali nije davao odgovor. Boji se, ali i skriva nešto. Saznat ću što. "Probaj voziti zatvorenih očiju. Evo ti marame." Nisam odgovorila. Uzela sam maramu i sama je svezala oko očiju. Bilo je kao u mračnom raju. Nisam imala osjećaj kao da je David kraj mene. Skriva nešto, ne želi razgovarati samnom. Kako da mu vjerujem? Kako da se osjećam sigurno? "Lijevo!" Skrenula sam lijevo, ali glas nije bilo Davidov.