ON, JA I AVANTURA #2

#4

"Zanimljivo. Ja sam Luka, imam mlađu sestru, ali je nikada nisam upoznao onako do kraja. Mama i tata su se rastali kada sam imao 4 godine, a ona se narodila. Živom s tatom i nemam najboljeg prijatelja, jer mi je prošli zabio nož u leđa. Završio sam srednju, gimnaziju. Imam 19 godina i na jesen ću studirati. I to je to." "Stvarno mi je žao za najboljeg prijatelja. Meni je isto to napravila prošla najbolja prijateljica. To jako pogodi osobu." "Hvala Bogu pa me neko razumije. Ovo će biti tvoja soba." Otvorio je vrata i pustio me da prva uđem u sobu. Soba je prekrsan. Tamno plava boja je prevladavala i to mi se jako sviđalo. Bračni krevet nasuprot vrata, sa desne strane radni stol, a lijevo ormar. Zidovi su bili tamno plave boje, posteljina također, ali je po sebi imala bijele točke, ormar je bio tamno plavi, ali po srdini je išla debel "crta", od kojih pola metra. Stol je bio isto tamno plavi, ali gornja ploha bila je bijela. Na stolu se nalazio tablet, laptop i mobitel. "Sviđa ti se?" "Da. Jakoo." "Uredu. Ovo na stolu je sve što će ti biti potrebno. Još ćeš dobivati stvari koje ćeš koristiti." "Prekrasno je. Hvala." "Jedino, imamo jedan problem." "Kakav problem?" "Nikada do sad nisamo imali neku osobu ženskog spola kod nas. Pa nemamo ni odjeću za tebe. Za Bornu ćemo nešto naći, ili će nositi moje. No za tebe nemamo ništa. Pričekaj ovdje." Nisam stigla odgovoriti,a on je već izašao van iz sobe. Okretala sam se po sobi. Stvarno mi se sviđa. Imala sam prozor postavljen nasuprot stolu i jedan iznad kreveta na stropu. Sjela sam na krevet i čekala. Tko zna što Luka sprema? Neko vrijeme sam sjedila, a tada sam se ispružila po krevetu. Gledala sam u prozor i razmišljala. U mojoj sobi isti takav je. Nedostaje mi Lovro. Nemam se sa kime posvađati sad ujutro, niti nema mame da viče na nas, iki tate koji čita novine. Nedostaju mi. Tada je Luka pokucao na vrata i jednostavno ušao. "Kucao sam." "Čula sam, ali nisam stigla odgovoriti." "Imam iznenađenje za tebe. Nadam se da će ti se svidjeti." "Kakvo iznenađenje?" "Da li si spremna?" "Ja sam rođena spremna." "Onda idemo u kupovinu!" To je toliko glasno izgovorio da sam mislila da će mi bubnjići prokrvariti. Primio me za ruku i vukao me negdje. Otvorio je vrata i pustio me da uđem. "Možeš da biraš kojim autom želiš da idemo." Pogledao me. Tada sam vidjela da ima zeleno plave oči, ali više vuče na plavo. "Stvarno mogu birati?" "Naravno." Pogledom sam letimično gledala koji auto bi mogao biti savršen. Bilo je svakakvih boja, ali i modela. Ugledala sam auto koji mi se svidio na prvu. "Možemo ovaj?" "Taj. Narano." Audi-R8, to je auto. Bio je boje bijele kave. Sjela sam i osjećala se kao princeza. Osjećala sam se sretno. Znam da baš ne bih smjela, ali stvarno se osjećam sretno. Luka je...