ON, JA I AVANTURA #2

#32

Ustala sam od stola i otišla u sobu. Obavila higijenu i odjenula nešto lijepo. Tada je došao Borna u sobu. "Spremna?" "Jesam." Otvorio je vrata ormara i stvarno iza polica i nekakve odjeće nalazila su se vrata. Prvi je ušao Borna, a ja za njim. No povukla sam ga za ruku. "Stani!" "Ana, što nije u redu?" Treba pospremiti sobu. Njegov tata bi mogao doći." "On nas čeka dolje u vrtu. Soba je manje bitna. Vidjet ćeš Filipa, Lovru i mamu i tatu... nije sad bita soba." "Ok... u pravu si." Uhvatio me za ruku i polako krenuo stepenicama koje se nalaze u ormaru. Ovo je kao u povijesti. Došli smo do nekih vrata, Borna ih je otvorio onako jako, muški. David je stajao vani. "Znao sam da će te doći." Nasmješio se, ali Borni nije bilo do zabave. "Ako lažeš, David kunem ti se da ću te ubiti." "Smiri se Borna, David vozi nas doma." "Uredu. Stavite povez." "Nisam lud." "Gle Borna ne moraš, ali onda ostaješ ovdje." "Borna, molim te." Pogledala sam ga sa očima punim tuge, povjerenja i straha. Uzeo je povez i zavezao mi na oči, tada je zavezao sebi i uhvatio me za ruku. David nam je pomogao da sjednemo u auto. Držao me za ruku cijelo vrijeme. Sad se tek osjećam sigurno. Tko bi rekao, Borna zna biti i zaštitnički nastrojen. Ubrzo sam zaspala, a kada sam se probudila, nalazila sam se na aerodromu, ali nisam znala kojemu. Još uvijek smo sjedili u autu. Kada sam došla k sebi od spavanja i ukočenosti odlučila sam pitati što se događa, jer po svemu sudeći neko mi je maknuo povez, a Borna je još uvijek spavao. "Jutro." "Jutro. Naspavala?" "Jesam. Gdje smo?" Na aerodromu." "Dobro, to vidim, ali kojemu?" "Ah... ne smijem ti reći, dovoljno je što ga vidiš." "David, što se dogodilo s nama?" "Ti si prekinula." "Jesam. Nisi želio razgovarati samnom." "Bio sam okupiran zadacima koji na kraju neće imati preveliko značenje u mojemu životu, ali i tvojemu. Sad imaš Bornu." "Borna ima curu." "Da, tebe." "Nevjerojatan si." "Znam." "Znaš, žao mi je što sam bila samo jedna u nizu, ali sam bila ludo zaljubljena. Pogriješila sam." Na ovo je šutio, a pošto sam sjedila iza njega u retrovizoru sam vidjela da je spustio suzu. U pravu sam bila. Njegov ego je prevelik. Borna se probudio. "Jutro." "Hej jutro." "Naspavala?" "Jesam. Ti?" "Mah jesam. Gdje smo?" "Neznam." "Sad kada ste budni, možemo krenuti. Avion polazi za sat vremena." "Idemo." Nadodao je Borna i otvorio vrata. Kada smo izašli sljedili smo Davida koji u svemu sudeći znao što radi i kamo mora ići. Odveo nas je do ulaza i pružio nam karte.