Nemoguće [j.jk] ✔

10."ne glupiraj se, uđi"

Zaronila sam u njegov pogled istom količinom koliko i on u mom. Mogu reći da sam osjetila kako mi je meni nepoznat osjećaj presijekao stomak kada je spustio svoj pogled i okrenuo se u suprotnom pravcu te nestao iza svojih vrata.

Gledala sam u prazno pomalo iznenađeno, tipičan Jungkook bi dao sve od sebe da me iznervira i kaže nešto što će mi se urezati u misli i mučiti me par dana. Ali ne, umjesto toga ponio se kao da me ne poznaje, ili bolje reći kao da ne postojim.

Izdahnula sam i vratila se unutra nakon što sam shvatila da predugo stojim na istom mjestu i gledam u vrata koja se neće otvoriti.

// 18:18h //

Nakon dubokog sna koji je potrajao skoro pa cijeli dan ugrabila sam priliku da izađem i prošetam ne bi li pročistila svoje misli i iznalizirala šta se sve desilo u proteklih par dana.

Jedno ime probudilo je u meni to nešto što nikada nisam osjetila. Da li je to zbog toga što još uvijek nisam doživjela iskreno zaljubljivanje? Možda. Ali, ono što ja tražim je skoro pa nemoguće pronaći u današnje vrijeme. Zato mi je bolje ostati sama nego izgubiti svoje vrijeme na osobu kojoj služim samo za zabavu. Ne želim nikakve igrice, pogotovo ne one u kojoj se ne umijem iskontrolisati.

Ne želim a opet taj misteriozni i zavodljivi stav me ruši iznova i iznova. Priznajem samoj sebi da je ipak ostavio neki utisak na mene.

Tmurni oblaci zavladali su nebom, u tom trenutku nisam marila za vrijeme a kada sam sjela na zelenu klupu i par kapljica palo na ekran mog telefona uspaničila sam se. Najviše zbog činjenice da sam se obukla kao da je ljeto a slaba sam na hladne stvari. Ili ljude. Iako sam i sama takva.

Svom brzinom koju posjedujem počela sam trčati ulicama koje su sada postale prazne zbog očekivane kiše i uputila se prema svom stanu.

Nakon punih deset minuta uletjela sam unutar zgrade dok se voda cijedila sa moje odjeće. Kosa mi je bila prilepljena za moje tijelo što me užasno nerviralo te sam jedva čekala da uđem u stan i odem pod topao tuš koji će ovu hladnoću izvući iz mene. Jeza me hvata kada samo pomislim na nju.

Zadihano pela sam se na bezbrojne stepenice i nekako uspjela doći do petog sprata. Tužiću ih ne ugrade li lift u skorije vrijeme.

Svojim prstima dotakla sam zvono i neprestano zvonila ali u mom stanu izgleda da nije bilo znakova života. Poludjela sam na samu pomisao da Jimin nije kući a jedini ključ koji imamo je kod njega.

Izvadila sam telefon iz svog džepa i unijela njegov broj, prihvatio je poziv nakon trećeg pokušaja.

"Gdje si ti?!", upitala sam, već sam bila iznervirana a imam osjećaj da je ovo tek početak.

"Um-pa sa Lisom"

"Gdje sa Lisom?"

"Na kraju grada, kod nje kući", samouvjereno je odgovorio.

"Jimin!", uzviknula sam bijesno. Ovaj lik će mene sahraniti živu a onda dići iz groba kako bi mi rekao da ide na žurku. Ponekad se zapitam kako ga preživljavam.

"Šta? Kuća je bila prazna pa smo došli da uzme neke stvari"

"Opet si zaboravio na mene?"

"Ne, nisam"

"Ako nisi onda mi reci kako ću ući u stan?"

"Lažem, zaboravio sam", rekao je uz smjeh,"evo nas za sat vremena"

Prije nego sam išta uspjela reći prekinuo je poziv a ja sam bila ostavljena na cedilu. Za tih sat vremena mogu uhvatiti prehladu koja će maltretirati moje tijelo nedeljama.

Bez ikakvog izbora sjela sam na stepenice, izgubila sam svaku nadu da ću se izvući zdrava danas te se naslonila na ogradu. Nemam gdje da odem, prijatelji sa posla uglavnom žive gdje i Lisa.

Na kraju grada.

Prošlo je prvih pet minuta a ja sam polako gubila strpljenje. Napolju je kiša padala poput domina, ako izađem samo ću sebi naškoditi još više.

"Šta radiš tu?", čula sam taj dubok glas Jungkooka i pomalo pospani te naglo otvorila svoje oči koje sam zatvorila dok je moja faza razmišljanja trajala.

Usmjerila sam svoj pogled ka njemu i ugledala njegov ozbiljan izraz lica. Sivi duks koji mu je savršeno išao uz njegovu crnu trenerku i njegova tek oprana kosa koja je čak do mene širila svoj miris šampona od kokosa. Kako li sam prepoznala? Ni sama ne znam. Volim obraćati pažnju na detalje.

"Zar nije očigledno?", upitala sam nakon što sam ga odmjerila od glave do pete.

"Jimin nije kući a ti si pokisla?", klimnula sam glavom na njegovo pitanje.

"Uđi", makao se sa ulaznih vrata i pokazao rukom da bih trebala poslušati šta kaže.

"Zašto bih?"

"Zašto ne bi?"

"Jutros me nisi poznavao", rekla sam i slegnula ramenima.

"Trebalo mi je vremena da razmislim", spustio je pogled ka podu i izdahnuo. Muči ga nešto, zar ne?

"O čemu?"

"Nije tvoja briga", hladno je odgovorio.

"Vidiš! Čas si dobar čas idiot! I onda očekuješ da provedem sledećih sat vremena u istoj prostoriji sa tobom? Nema šanse!", ustala sam sa stepenica i razdrala se na njegovo smoreno lice.

"Ne glupiraj se, uđi", rekao je a ja sam odmahnula glavom i prekrstila svoje ruke.

"Sama si ovo tražila", dodao je.

U sledećem trenutku njegove snažne ruke bile su obavijene oko mog struka, prebacio me preko ramena i dok je ignorisao moje udarce po njegovim leđima unio u svoj stan, toplota je odmah obuzela moje tijelo.

"Spusti me dolje!", na moju sreću uradio je ono što sam rekla.

Zalupio je vrata stana i zaključao dva puta, stavio je svoj ključ u džep uz jedan osmjeh na svom licu u znak pobjede.

"Baš si kreten, znaš?"

"Samo tako te mogu sačuvati od prehlade", nježno je stisnuo moj nos i prošao pored mene natjeravši me da se okrenem za njim i pratim kuda ide.