Nemoguće [j.jk] ✔

21."Taehyung, ne moraš raditi ovo"

"Odanost.Ta riječ predstavlja teškoću, istinost i dobrotu jedne osobe.
Taehyung, osoba koja bi dala svoj život za tuđu slobodu."

¥¥¥

¥¥¥

Atmosfera je svake sekunde postajala sve više napeta i bez ikakvih šansi da se vrati na staro.Jungkook je gubio polako svoj um dok je ignorisao bol u svom tijelu. Jedino on, od osoba koje su se teško povrijedile u nesreći, nije dobio brigu i pomoć.

Bila mu je i prijeko potrebna ali kada malo bolje pogledam, Valeria je osoba koja je dolazila njemu na prvo mjesto.Bio je u stanju trpjeti svaku oštru bol i svaku vrtoglavicu zbog nje.

Jimin je, s druge strane, rušio sve oko sebe dok su ga Namjoon i Jin uz veliki napor i trud jedva zaustavili uhvativši njegove snažne ruke.Niko zapravo nije obratio pažnju na Jungkooka koji je zaleđeno i blijedo gledao u prazno.

"Gospodo, smirite se!", doktor je uspio probuditi svakoga iz odvratnog košmara i nastavio svoju misao od maloprije.

"Jeste li Vi njena porodica?", upitao je.

"Prijatelji"

"Momak", Jungkook je rekao i dobio čudne poglede svih prisutnih. Znao je da će, ukoliko izjavi da igra bitnu ulogu u njenom životu, oni brzo dopustiti njegov ulazak.

"Žao nam je, ali nemamo nikakve pozitivne vijesti što se tiče stanja naše pacijentkinje. Stanje je i više nego kritično, zato nam je potrebno vaše strpljenje i podrška. Vrijeme će odraditi svoje, dajemo sve od sebe", doktor se ponovo oglasio i tada su svi duboko izdahnuli uz olakšanje. Malo po malo, osmijeh bi se pojavljivao na njihovim licima. Iako je i dalje bila u opasnosti, barem je živa.

Taman kada su završili razgovor sa doktorima i sjeli na svoja mjesta kako bi čekali napredak sa operacijom, policija je izašla iz lifta i burno kretala prema njima. U tom trenutku kada su ih ugledali, znali su da su upali u veliki problem iz kojeg neko neće izaći žive glave.

"Jeon Jungkook?", policajac je upitao dok je jednom rukom obuhvatio pištolj na svojoj uniformi za svaki slučaj ako Jungkook pokuša da pobjegne.

"Ja sam", Jungkook je ustao sa svog mjesta i prišao policajcima. Bez ikakvog straha stao je ispred njih i prihvatio svaki momenat koji slijedi.

"Polako se okrenite i stavite ruke iza svojih leđa!", policajac se razdrao na njega, ostali su posmatrali njegove pokrete trznuvši se sa mjesta kada su čuli dranje,"uhapšeni ste zbog prekršaja zakona!", nastavio je govoriti dok je stavljao lisice na njegovim rukama.

"Ja sam vođa ekipe", iznenadivši sve oko sebe Taehyung je rekao i laganim koracima kretao u njihovom pravcu.Jimin je taj koji nije razumio zašto bi Taehyung lagao, ali ostali su veoma dobro znali razlog.

"Potvrđujete li?", policajci su upitali Jungkooka koji je nesigurno pogledao u Taehyunga. Kada je uočio njegovo sitno klimanje glavom, potvrdio je te riječi.

Policajci su ubrzo uhvatili Taehyungove ruke i stavili iza njegovih leđa. Stavili su mu lisice i dalje jako držeći njegove ruke.

"Ulične trke su strogo zabranjene, gospodine, zar ne znate ništa o tome?", upitao ga je lik iz policije na šta je Taehyung samo spustio glavu i gledao u pod bez ikakvih komplikacija. Sve što je zanimalo njega, Jungkooka i ostatak ekipe je to ko ih je prijavio.

Jungkooku su ubrzo oslobodili ruke dok su Taehyungu zaključali lisice i rekli da počne hodati ka liftu. Taehyung je bio ta osoba koja će čuvati tvoja leđa od dana kada te upozna pa sve dok ne ode sa ovog svijeta. Njegova odanost bila je prejaka, pogotovo za Jungkooka koji je bio tu kada je ostao sasvim sam.

"Taehyung, ne moraš raditi ovo", Jungkook je potrčao ka njemu i zagrlio njegovu visoku figuru tako koristeći priliku da mu kaže nešto bez da ga policajci čuju i skapiraju da njih dvojica pričaju.

"U redu je. Na tebi je da se pobrineš oko nje", rekavši to nasmijao se svom prijatelju. Jungkook je zatim makao svoje ruke i klimnuo glavom. I tek tako Taehyung je izgubio svoju slobodu a Jungkook dobio drugu šansu da ispravi stvari sa brinetom koju je toliko zavoleo.

Ljutiti policajci su gurnuli Taehyunga u lift i spriječili ga da dalje razmijenja riječi sa Jungkookom koji je ostao kod lifta i proučavao šta se upravo dogodilo.

"Idem za njim, zvaću vas", Jin se obratio svima i ugrabio svoju jaknu sa stolice te potrčao ka stepenicama i brzopleto silazio kako bi ih stigao.On je bio najstariji među njima, isto tako i odgovoran za popravljanje problema koji izbijaju na sve strane.

Jungkook je želio ići i dati sve od sebe da izvuče svog vjernog prijatelja ali odlučio je poslušati njegove riječi i ostati u hodnicima ove bolnice kako bi se pobrinuo za nju onog trenutka kada otvori svoje oči.

"Jesi srećan?", napadi od njegovih prijatelja koje je očekivao dogodili su se odmah kada su se ta vrata od lifta zatvorila a Jin izjurio napolje.

"Naravno da nisam, Namjoon", odgovorio je kratko i progurao između njih te sjeo na plavu stolicu. Njegova glava našla se u njegovim rukama, krio je koliko mu je zapravo teško. Koliko ga sve fizički boli i koliko pati psihički.

"Jebeno si odvratan", Jimin je dobacio gubeći pojam o čemu priča.

"Dosta, momci. Vi ste takođe učestvovali u trci i odobrili ovu noć. Krivica nije samo njegova", Lisa se odjednom ubacila i ućutkala momke koji su se toliko razbijesnili.

"Ima pravo", Yoongi je dodao i sjeo pored Jungkooka.

"Ispravićeš ti sve ovo, znam da hoćeš", prebacio je ruku preko njegovih ramena i pružio mu podršku koja mu je zaista bila potrebna.

Kazaljke su se pomjerale brže nego ikad a ipak sati prolazili sporije. Svi su se poređali na stolicama i konačno smirili te utonuli u san, jedan po jedan. Samo je Jungkook ostao budan čekajući da se prokleta vrata naspram njega otvore.

Nije prošla niti jedna jedina sekunda da on nije mislio o njenom anđeoskom osmjehu. O tim braon očima u kojima bi se pojavio sjaj kad god bi on ugrabio priliku da je tajnovito posmatra. O tim punim rozikastim usnama koje su ga dozivale svaki put sve jače.Njen smirujući glas mu se s vremena na vrijeme pričinjavao u njegovoj glavi i tada je shvatio koliko je zavoleo te posebne trenutke sa njom.

Bilo je skoro četiri ujutru kada su se ogromna staklena vrata otvorila. Jungkook je skočio sa svog mjesta, zaboravio je da je Yoongi spavao naslonjen na njegovo rame pa se za njim Yoongi probudio kada je osjetio udar glavom u tvrdu stolicu.

Njih dvojica su sa ogromnom dozom nade posmatrali istog doktora i čekali da kaže nešto što će ovu noć poboljšati. Trudili su se da ne probude ostale koji su nakon toliko brige i silnih misli uspjeli ugrabiti malo sna.

Ali bilo ih je skoro pa nemoguće ostaviti spavati kada su čuli te tri riječi koje su izašle iz doktora ispred njih. Vikali su i skakali, osjetivši kako je kamen sa srca polako padao.