Nemoguće [j.jk] ✔

40."nemoguće"

"Svi za jednog, jedan za sve.
Moli Boga da taj jedan ne sjebe stvar."

¥¥¥

¥¥¥

Jungkook

Prestao sam brojati dane u onoj sobi sa četiri zida. Nakon što su došli po mene i shvatili gdje sam, osjetio sam ogromnu dozu ohrabrenja.

Molio sam Boga da me nekako uspiju pronaći. I izgleda da je vrijedilo trpjeti sve one udarce i pljuvati svu onu krv.

Osjećam se slabo i umorno ali ipak ne dam se dok ne pronađem nju. Dok ona ne bude na sigurnom.

"Oprosti što si morao trpjeti svo ono mučenje"

Namjoon je prebacio svoju ruku preko mojih ramena nakon što smo napustili tu prokletu kuću.

"Opraštam vam"

Nasmijao sam se pa makar i na silu. Bio sam mirniji kada sam vidio da nisam sam i da sam okružen ljudima koji mi čuvaju leđa.

"Treba ti odmora, Jungkook. Mi ćemo je pronaći zašto ne središ sebe malo?"

Hoseok je izustio očigledno plašeći se za mene i moje zdravlje. Kako fizičko tako i psihičko.

"Dobro sam, Hoseok"

Kratko sam odgovorio na šta je on jednostavno morao klimnuti glavom i prihvatiti da neću stati dok je ne uhvatim za ruku.

Došli smo do crnog kombija. Jin je odmah sjeo na svoju poziciju tačnije vozača, Namjoon pored njega dok smo mi ostali otvorili vrata od kombija i ušli unutra.

Unutra su bile dvije klupice prilijepljene za jednu i drugu stranu kombija na kojima se moglo sjesti a iznad njih postavljena oružja.

Odmah sam izabrao pištolj i uzeo par punih kutija metaka. Yoongi mi je bacio pušku i dok sam je ja provjeravao i ciljao te repetirao oni su se smijali.

"Drago nam je što si ponovo sa nama"

"Vjerujte, i meni"

Taman kada sam to rekao, Jimin mi je dodao flašu vode i parče hleba kako bi zavarao glad. Kao pas pokupljen sa ulice popio sam ogromnu količinu vode i pojeo hleb.

"Završiće se ovo brzo, vjeruj mi"

Jimin je utješno rekao i nasmijao se u mom pravcu. A tek kad se sjetim da se ranije nismo podnosili.