Nemoguće [j.jk] ✔

38."bojiš li se?"

"Uzeću ti sve ono što ti izaziva osmijeh na lice" -Francis

¥¥¥

¥¥¥

Jungkook se jedva budan šetao po sobi dok je isprobavao svaku soluciju da izađe odatle, ali svaki pokušaj je bio bezuspješan.

Odjednom vrata ispred kojih je začuđeno stao su se otvorila i dva totalno nepoznata tipa su upala jureći ka njemu.

Ništa mu nije bilo jasno pa samim tim nije znao šta da uradi osim da se izmakne. Ali, ni to mu zbog slabosti koja je vladala u njemu nije uspjelo.

Uhvatili su njegove ruke a zatim ga udarali u stomak, leđa i lice. Savio se od bolova ali nisu mu dozvoljavali da padne na pod. Već su ga tako krvavog i pocijepane bijele majice i prljavih crnih farmerica iznijeli iz sobe.

Njegov vid je bio zamućen a njegovo tijelo slabije u svakoj sekundi sve više. Jedva je stojao na svojim nogama i održavao ravnotežu i pratio te brze korake dvoje momaka koji su ga i dalje držali za ruke.

Prepustio se svojoj radoznalosti i pustio da ga odvedu gdje god im srce želi. Na kraj krajeva, pobjećiće odavde makar ga koštalo života. Svog ili tuđeg.

Ubrzo ruke koje su ga držale odgurnule su ga u bogato sređenu sobu u kojoj je bila postavljena drvena stolica baš na sred sobe.

Gurali su ga ka stolici dok nije sjeo na njoj. Zatim su mu pocijepali skroz majicu koju je imao na sebi ostavljajući ga samo u farmericama.

Po cijelom njegovom tijelu mogle su se vidjeti ogromne modrice i posjekotine iz kojih je i dalje išla krv.

Njegove ruke stavili su iza stolice i snažno ih zavezali konopcem. Jungkook je iscrpljeno sjedio i čekao da veliki momenat dođe.

I taman kada je pomislio, dvojica momaka su izašli a u sobu je ušao dobro građena figura u odijelu. Zaključavši vrata stavio je ključ u džep a onda kroz glasan smjeh okrenuo leđa.

"Ponovo se susrećemo na ovaj način, Jungkook", čim su ove riječi izašle iz osobe naspram njega, nije morao ni podizati glavu i pogled već je znao ko stoji na metar od njega.

"Sjećaš se, zar ne?", upitao je dok se kretao ka policama iznad kojih je stojalo ogledalo.

Pogledao se u ogledalo u isto vrijeme kada je Jungkook skupio snage podići glavu i usmjeriti oči ka njemu.

"Sjećaš se kako sam na toj stolici umjesto tebe bio ja", nastavio je pričati dok je skidao sako sa sebe.

Kada ga skinuo bacio ga sa strane a onda okrenuo ga Jungkooku i počeo presavijati rukave.

"Ti, mali Jungkook, stojao si baš u ovom ćošku dok si posmatrao kako me čudovište od tvog oca prebija"

Laganim koracima išao je ka stolici na kojoj je sjedio. Skinuvši sat sa svoje lijeve ruke ispustio je duboki izdah a onda pogledao Jungkooka.